Faze u nastanku romana (1-6)

Kako nastaje roman? U posljednjih sto pedeset godina mnogi znanstveni timovi ulagali su nemale napore ne bi li razriješili ovaj misterij. Po nekim teorijama većina velikih autora od silnih obaveza uopće nema vremena pisati. Na otprilike 2 do 6 kartica veliki autor načini sinopsis, a skupina unajmljenih skribenata (pisci duhovi ili dusi – ghostwriters) potom raspiše cijelu stvar.

Kada svatko odradi svoj dio posla – rukopis se dalje proslijedi stilistima koji pažljivo docifravaju poglavlje po poglavlje oponašajući pritom stil velikog autora koji za to vrijeme putuje po svijetu, prima počasti, odlazi na primanja, festivale i razna druga događanja koja veliki autori i inače moraju odrađivati. Poslije stilista, rukopis kroz šake temeljito propuste urednici, potom s unesenim primjedbama – stvar vraćaju na doradu unajmljenim skribentima koji popravljaju sve što se mora popraviti. Stilisti opet docifraju poglavlje po poglavlje, pošalju rukopis urednicima i ako je sve u redu, urednici ga šalju lektorima koji poprave pučkoškolske bedastoće i tek kada se i to obavi, roman se šalje velikom autoru na čitanje.

Veliki autori, kako je rečeno, nemaju vremena za pisanje, ali isto tako stvarno veliki autori nemaju baš vremena ni za čitanje. Raspored velikog autora krcat je i zato ono završno čitanje obave takozvani kontrolni štioci. To su osobe bliske velikom autoru i ne bi ih smjelo biti više od 16, iako neki veliki autori imaju i po 60, 70, katkad i cijelu stotinu kontrolnih štioca. Uglavnom, kontrolori pažljivo sve iščitaju i onda svaki od njih predloži naslov romana. Svi prijedlozi dolaze na stol glavnog autora i on na koncu odabere naslov koji mu se čini najbolji, najprimjereniji ili najtočniji. Neobično je važno odabrati pravi naslov i zato je to posao za velikog autora.

Ova teorija samo je jedna od mnogih i zapravo nikada nije zaživjela u široj znanstvenoj zajednici.

No kako uistinu nastaje roman?

Booksin stručni tim koji se 0–24 bavi promišljanjem književnosti, od 2014. bavio se ovim pitanjem. Dugogodišnjim promatranjem skupine domaćih pisaca s početka XXI. stoljeća, bilježenjem njihovih navika, svakodnevnih uspona i padova, uočili su određenje pravilnosti i došli do stanovitih zaključaka. Znanstveni rad na koncu je težio na tisuće i tisuće stranica, no postupkom takozvanog sažimanja – proces nastanka romana moguće je sažeti u svega dvadeset do najviše trideset faza. Što i činimo:

FAZE U NASTANKU ROMANA S POČETKA XXI. STOLJEĆA (U DOMAĆIH PISACA):

1. faza – Domaći pisac (spisateljica) ne živi u obilju te si ni na koji način ne može priuštiti pomoćnu radnu snagu. Stoga sve mora obaviti sam! To jest sama. Prvo se javi želja – moram napisati roman. Teško je reći odakle dođe, ali odnekud se stvori.

2. faza – Ta želja visi iznad glave domaćeg autora između nekoliko tjedana do najviše šest mjeseci. Visi mu iznad glave poput vražjeg Damoklovog mača. Što god radio, ona je tu i više je ne možeš poništiti. Želja jača i zaposjeda duh domaćeg pisca do te mjere da on (ili ona) počne to spominjati u nevezanom razgovoru pred ljudima. I tako se vijest proširi i sad svi znaju da on (to jest ona) radi na nečemu.

3. faza –  Ova faza poznata je i kao prva faza oduševljenja. Domaći pisac oduševljen je već samom idejom o pisanju romana, jer pisati roman nije mala stvar. O čemu će pisati, u ovoj fazi manje je važno. Naime, dok si ti odlučio pisati roman, nešto će već ispasti od toga – svako pisanje je pisanje o nečemu, a i ne mora nužno biti. Ako nije about something, bit će about nothing.

4. faza – Ili faza tjeskobe i izbjegavanja. Pisac se probudi i odmah ga poklopi to prokleto: moraš pisati roman. Dobro, kaže, napisat ću. Danas počinjemo! I on (ona) stvarno to i misli. Skuha kavu, sjedne za računalo (uzmimo da svaki domaći pisac piše na računalu, iako posve sigurno ima i značajan broj onih koji to čine kitnjastim perom ili običnom olovkom) i prvo, dakako, ode na fejsbuk vidjeti što se u međuvremenu dogodilo. Onda uz kavu, čisto da odmori mozak, zaigra neku od milijun privlačnih igrica. Vrijeme koje je mogao iskoristiti za pisanje je protraćeno. Zapravo nije, ali pisac to ne zna i grize ga savjest. Kao što vidimo ovdje se želja nekako pretvorila u obavezu, a piscu se to zbog njegovog poslovično slobodarskog duha ne sviđa. Stoga osjeća tjeskobu i povremeno peckanje u želucu.

5. faza – Mic po mic došli smo i do druge faze oduševljenja. Domaći pisac, vraćajući se ili odlazeći na kavu, često hoda buntovnički odbijajući koristiti sredstva javnog prijevoza (to je taj prokleti slobodarski duh). Ovdje je važno, istine radi, reći – domaći pisac ući će u tramvaj ili bus, ali samo ako je ovaj tu i polazi za tren. Ako nije – ode naš pisac pješice. I tako dok klamza pločnikom, u glavi mu se roje misli – šašave, nedovršene, obične ili začudne misli i jedna od njih ga obuzme više od drugih. Pisac je izdvoji na stranu i bavi se tom mišlju. Iz trenutka u trenutak ta misao sve više mu se sviđa i najednom, piscu je jasno – ta misao je zametak romana! Najradije bi se vratio doma i odmah počeo s radom, ali to nije moguće – ide na kavu. Domaći pisac živi od svojih kava i ako mu to oduzmeš – ubit ćeš ga (ili nju).

6. faza – Stoga se ne vraća sa svojom mišlju doma, već ide na kavu i kad se vrati – ona tako genijalna misao nekako se ispuhala. Izgubila je sjaj, odrpana je i žalobna kao da je cijelu noć bila u lošem društvu i činila loše stvari to jest – bančila. K jarcu s takvom nekorisnom mišlju! Domaći pisac shrvan je, ali ništa zato – biti shrvan jedno je od najprirodnijih spisateljskih stanja. Kada bi pisac znao da je biti shrvan zapravo dobro – onda vjerojatno ne bi bio shrvan, već zamalo pa sretan. A sreća i romanpisanje ne idu ruku pod ruku.

Što ćemo i vidjeti u nastavku  ove superuzbudljive studije o fazama nastanka romana s početka XXI. stoljeća!

***

foto: Drew Coffman

F.B., 18. siječnja 2019., Zagreb