Dođe Hans u sanatorij...

Slabo se čita! – kazuju istraživanja. Mnogi pročitaju jednu knjigu godišnje. Ili dvije, a ima među pučanima i takvih koji uopće ne čitaju. Nadstojnica Merida naložila je da se u Booksi hitno osnuje povjerenstvo koje će detaljno proučiti ovaj problem i predložiti odgovarajuće mjere.

Dr. Slonek i Anči okupili su šest stotina volontera, te ih poslali na teren, među građane. Poput rakove djece volonteri se razmilješe na sve strane, a sve u nadi ne bi li žabu istine o (ne)popularnosti čitanja istjerali na čistinu. Booksino dubinsko istraživanje trajalo je 17 tjedana, u 70 gradova, gradića i sela propitano je blizu 60,000 pučana! Prikupljene materijale dr. Slonek je ubacio u naše superračunalo koje je zapanjujućom brzinom odvojilo žito od kukolja tj. bitno od nebitnog. Potom je uslijedila analiza.

Evo zašto ljudi ne čitaju ili čitaju vrlo malo:

Kao prvo, knjige su preopširne i to obeshrabruje građanstvo. Morale bi biti masu sažetije. Dalje, slova su presitna i nema ilustracija. Samo rečenica za rečenicom, stranicu za stranicom kroz šumu teksta – a to čovjeka brzo zamori i uspava. Treba, dakle, više crteža, fotografija, zemljopisnih karata, opuštajućih igrica i svega što razbija monotoniju. Taj popratni sadržaj ne mora uopće ni biti u direktnoj vezi sa samim sadržajem romana. Dapače! Zašto, na primjer, u Braću Karamazove ovdje-ondje ne staviti kakvu foto-reportažu s Mundijala ili kratak intervju s Ninom Violić? Pa to bi samo razbudilo čitatelja! Taman kad postane zamorno, može se umetnuti zabavan test s ABC pitanjima, osmosmjerka, pokoji rebus ili tematska skandi-križaljka i slično.

Nekad se čovjek raskalaši, pa bi kupio knjigu, ali što će mi – pita se građanin. Pročitaš je i to je to – dalje ti ne treba. Ali kad bi recimo unutar Mannove Čarobne gore stavili kulinarske recepte s fotografijama, na svakih 10 stranica po jedan recept, pa to bi onda bila druga priča. Gle, kupio sam Čarobnu goru zbog Čarobne gore, ali sam je ostavio na polici zbog recepata. Dvostruka korist – kratkoročna i dugoročna! U tom slučaju nije ni šteta ako čovjek i ne pročita roman.

Mlađi građani upozoravaju – sam koncept knjige je potrošen, vrijeme ga je pregazilo. Ak je book nek je facebook! U tramvajima i po birtijama rađe roštamo po fejsu. Jer je zanimljivo, sažeto, ima svega, a najviše šale i pošalice. Svaka čast knjigama i to, ali u njima uvijek nekakvi teški bedovi, sve sam jad, čemer i nesreća. I starinska atmosfera. A serije, a serije!? Pa šta nije elegantnije odmah napraviti seriju, a ne prvo knjiga, pa poslije sto godina možda bude i ekranizacija. I sad uzmi to sve, koliko statusa pročitamo po fejsbuku i koliko serija pogledamo – to je isto kao da pročitaš 100 knjiga godišnje. Pa, evo, sami izračunajte! Imaš, znači, mobitel i društvene mreže, imaš HBO i Netflix, i još nekakav privatni život – gdje još naći vremena i za čitanje knjiga?

***

Članovi povjerenstva zamislili su se nad svim ovim. I to ne malo, nego su se baš duboko zamislili od čega im se naboraše čela. Kako potaknuti ljude da čitaju u današnje vrijeme, a realno, ima toliko drugih sadržaja. Život se promijenio i sve je drugačije. U posljednjih tridesetak godina antiknjiški lobi nagurao nam je nadohvat ruke toliko toga što nam hametice odvlači pažnju. Kakve šanse imaju knjige? Što bi se dogodilo djetetu da ga prijatelji danas ulove zadubljenog u čitanje knjige? Posve se sigurno ne bi uspeo na ljestvici popularnosti.

Knjige treba zakamuflirati u te vražje nove tehnologije. Ovo s Kindleom bio je smion pokušaj, ali avaj, brzo te skuže i dođe ti isto kao da su te ulovili s knjigom. A istina je i da su mnogi dobri romani obeshrabrujuće tusti. Eto, primjerice, Čarobna gora ima 880 stranica. I dobro, nek ima, ali bi bilo dobro malo to skratiti tj. ponuditi verziju primjerenu današnjem svijetu.

TURBOSAŽETAK ČAROBNE GORE:

Dođe Hans u sanatorij posjetiti rođaka Joachima koji je nešto bolestan na pluća. Onda i njega samog uvjere da ostane. Jer je isto bolestan, a da to i ne kuži. Kao, ostani, šta ima veze, i Hans ostane. Poslije se udomaćio i prihvatio život u sanatoriju kao da je to pravi život. Onda se još zaljubi u jednu ženu, ali ona ima tipa i tu bude dosta okapanja, ali ne za ozbiljno, već više onako okapanja Hansa sa samim sobom. A naokolo snijeg, led, sve blješti.

Po istom principu valjalo bi komprimirati i druge važne i tuste romane, te ih tako komprimirane podmetati po društvenim mrežama. Ako barem jednu osobu na taj način preobratimo u pravog čitatelja – to je već veliki uspjeh. Važno je održavati laganu vatricu. Prije ili poslije čitanje će opet ući u modu. Vratit će se na velika vrata i po tramvajima mladež će čitati knjige baš kao da je 1987.!

foto: byronv2

F.B., 4. listopada 2019., Zagreb