Cendrati kao sav normalan svijet

Proširili smo asortiman čajeva i spremni dočekali nemilosrdni prosinac. Mjesec je to u kojemu temperature katkad znaju pasti i do nevjerojatnih 3 ispod ništice! U District su pristigli štandovi pomalo futurističkog izgleda i tamo je prilično veselo. Pod raznoraznim izlikama Nadstojnik Lućano i Mika 2.0 svako malo napuste prostorije kombinata i onda si gore, na štandovima, popiju po kupicu-dvije kuhanog vina.

Dobili smo i nešto novih naslova, a među njima i treći dio Knausgaardova šestoknjižja Moja borba. Tjeskobni Norvežanin stekao je značajan broj fanova u Booksi. Najgorljiviji među njima je redar Damjan kojega je nedavno pod svoje uzela tajna literarna agentica Mianna D. Bloom. Upravo na njezin nagovor Damjan je ovih dana započeo s vođenjem dnevničkih zapisa. Silno podložan utjecajima, Damjan u stilu pisanja u mnogome podsjeća na Knausgaarda. Je li to dobar put i hoće li našem redaru u bliskoj budućnosti donijeti proboj na top-ljestvice najprodavanijih autora današnjice? Teško je reći. Čitali smo te zapise i svatko misli drugačije.

Ana iz officea rekla je: "E moj Damjane, ti se od pisanja nigdar kruha ne buš najel."

Nadstojnik Lućano pak veli: "U suštini njih dvojica su isti, jedino što je Karl Ove vrlo uspješan."

Poskrivećki smo prepisali dijelove Damjanova dnevnika, pa neka svatko sam procjeni.

Dnevnički zapisi redara Damjana:

Posljednjeg dana u studenom Dunja Draguljče sjedila je na klupici ispred kombinata i neutješno cendrala. Znali smo što je na stvari. Zagledana u olovno sive oblake koji su sporo plovili iznad Districta poput krda morskih krava, Dunja je znala da s njima zauvijek odlazi i studeni 2016., odlazi i nikad se više neće vratiti. Onda će doći prosinac i on će također otploviti u ropotarnicu sjećanja i tog dana, 31. prosinca, plakat će dvanaesterostruko žalobnije, jer s prosincem umrijet će i cijela ta 2016. godina.

Dunja često plače, katkad ni sama ne zna zakaj i većina ljudi to ne razumije. Ja se također pretvaram da ne razumijem zašto uvijek suze roni, ali to nije istina – zapravo je u potpunosti kužim jer sam i sam takav. Samo što je ona cura, pa nije bed ako cendra pred svima – ja ne mogu, ipak sam redar i kakav bi to bio prizor vidjeti jednog redara u suzama!? Ljudi bi rekli – fućkaš ti redara koji plače poput djevojčice, i više me ne bi slušali.

Plaču djevojčice, ali plaču i dječaci, plaču odrasle djevojke i žene, ali plaču i muškarci. Nama je još i teže. Sjećam se, gledao sam seriju Jelenko i poslije svake epizode cmizdrio. Međutim, cmizdrio sam i na druge serije i filmove, također i na knjige. Svugdje bih pronalazio materijala za plakanje, čak i u stvarima koje su po svojoj prirodi bile smiješne i zabavne. Mislio sam, proći će to kad odrastem, ali nije prošlo. Nekako mi je lakše kad vidim da se to i drugima događa. Primjerice, Karl Ove Knausgaard plakao je zbog svega i otvoreno to priznaje u svojim knjigama.

Možda Krleža i Hemingway nisu bili takvi, ali ljudima kao što smo Dunja, Karl Ove i ja – srce zatreperi tisuću puta na dan.

Na primjer, kadgod netko dobije Nobelovu nagradu, ja plačem shrvan činjenicom što, eto, nisam ja dobio. U isto vrijeme plačem i od sreće, jer netko je ipak nagrađen, a to je podjednako dirljivo. Negdje tamo devedesetih godina prošlog stoljeća najednom su postali popularni osjećajni, plačljivi muškarci. Tih godina došao sam napokon na svoje i čak imao stanovitog uspjeha kod žena. Na žalost, kao i svaka moda, i ovo je brzo prošlo.

Kad Dunja počne cendrati zbog nečega, a može to biti bilo što – dovoljno je da vidi kako netko jede hamburger i njezino srce već titra, jer taj hamburger nekad je bio zgodna i vesela kravica što trčala je po cvjetnim livadama, a vidi je sad na što liči – dakle, kadgod Draguljče počne suze roniti, Ana uvijek načini rolajz i otrese se na nju. Kao – evo je, opet cendra, prestani, ideš mi na živce, draga! U takvim prigodama javi se u meni želja da kažem nekaj u Dunjinu obranu – pustite je na miru, neka cendra – no, nikad to ne učinim. Na taj način pokazao bih da sam i ja cendravac, crybaby i kako nas već sve ne zovu.

Što je s tim ljudima? Zar su im srca od kamena? Nikad nećete vidjeti Anu gdje plače ili Miku 2.0 ili Nadstojnika Lućana, pa čak ni Mateju. Jedino Dunja plače. I ja, ali ne tako otvoreno kao ona. Dunja je vodopad, a ja sam više onako – rijeka ponornica. Preosjetljivim bićima poput nas – Dunje, Knausgaarda i moje malenkosti – nije lako. Nigdje ne nailazimo na razumijevanje. Čovjek bi rekao, ah, Booksa je mjesto gdje bi trebali biti prijateljski nastrojeni prema cendravcima. Međutim nije! U Booksi žive i rade grubi i prilično bezosjećajni ljudi. Vide li vas u suzama – narugat će vam se.

Jednog dana, nadam se, osjetljiva bića doći će opet u modu i svi će moći cendrati do mile volje i curama će se stalno razmazivati maskara, pa će sličiti zgodnim rakunima. I svi će imati po dva tri paketića paloma-maramica, pa ako netko slučajno i ne bude imao – dat će mu prvi susjed, cendravac ili cendravica sa susjedne klupice.

Dok ne dođe to vrijeme Dunja će biti jedna od rijetkih. Ona će cendrati za sve nas…

***

F.B., 9. prosinca 2016., Zagreb