Booksa Walk of Fame

Zemlja se još nije ni ohladila od pustih proljetnih festivala, a novi literatur-eventi već se gromko najavljuju, velike književne zvijezde pakiraju kufere, a i klupice ispred Bookse glancaju se i docifravaju ne bi li u punom sjaju dočekale uglednike od pera koji će za koji dan preplaviti Martićevu i cijelu metropolu.

S čašicom pristojno rashlađene rozolije Nadstojnik Luciano spustio se među pučane i zadovoljno promatrao završne pripreme. Izlozi literarne ubožnice toliko se blještahu na suncu da bez naočala za varenje nisi ni mogao gledati u njih.

"Djeco, reći ću vam nešto", velikodostojnik će svečano, "postali smo jači od Američkog čelika!"

"Koji to mi, Svjetlosti?" podbode ga Anči.

"Ta mi, Booksa! Pogledajte samo ove klupice – upamtile su tolike ugledne knjiške stražnjice, a što ih tek čeka! Sjeđahu ovdje Franzen, Nora Verde, Krasznahorkai – ispijahu makjata i razmišljahu o životu, eto, baš ovdje – kao da je to najnormalnija stvar na svijetu!"

Dunja Draguljče, Anči, Damjan i ostali pučani zamišljeno su gledali klupice.

"Još nam samo nedostaje Walk of Fame tu na pločniku, pa da se do kraja holivudiziramo", šeretski će Damjan.

Nadstojnik se zagrcnu i slasna rozolija završi mu u nosu: "Kašlj… kašlj… što si to rekao?"

"Ama ništa, Svjetlosti, baš ništa."

"Nisi li upravo spomenuo Walk of Fame!?"

"Heh, možda jesam, bila je to samo glupa pošalica, ne zamjerite…"

"Nije to nikakva glupa pošalica, već možda najgenijalnija inicijativa svih vremena! Ne kolutaj očima, Anči, radije svi mućnimo i bućnimo glavama koje nam očigledno služe samo za ukras i zapitajmo se kako se već prije nismo sjetili Walk of Famea – točno to nam nedostaje! Damjane, sad bih ti najradije skinuo trećinu plaće što se toga nisi domislio prije tri ili pet godina – ali bolje ikad nego nikad, stoga očekuj povišicu… ali, ali… čekajte malo…", Nadstojnik je unezvijereno gledao lijevo-desno.

"Što sad?" ljutnu se Anči, "Nećemo valjda…"

"Pa, kvragu, imamo premalo pločnika – treba nam još pločnika", zapomagao je Nadstojnik, "od onamo, pa sve do Bauerove, i to i s jedne i s druge strane, a pitanje hoće li i to biti dosta… ali ako smanjimo zvijezde ili… ma da, pa ne može baš svaka šuša imati svoju zvijezdu ovdje, samo najsjajniji od najsjajnijih literata. Onda dobro, neka dr. Slonek odmah osnuje komisiju za dodjelu zvijezda na Booksa Walk of Fameu!"

Osokoljen što se njegova pošalica prometnula u inicijativu stoljeća, Damjan ispali: "I na klupicama bi se moglo nekaj – recimo postaviti otiske sedam ili osam najslavnijih književnih stražnjica?"

"Tako je!" vrisnu Nadstojnik Luciano, "Samo ne treba se tu zaustaviti, zašto samo otisci stražnjica – možemo i otiske leđa iscrtati, pa i stopala! Sve, kao u CSI-u! Ali kojih to sedam titana zaslužuje, pitanje je sad? No dobro, to mora riješiti komisija."

***

Dunja je već satima sjedila na telefonu i uvjeravala ljude iz Poglavarstva da nam dodijele sav raspoloživ pločnik: "Ne, uvjeravam vas da nećemo postavljati nikakve stolove i slično… tako je, treba nam samo horizontala… da, da, upravo… ne, jebiga, ne bi moglo nikaj drugo osim zvijezde… slažem se, postoje i drugi oblici, ali zvijezda je zvijezda… kao u vražjem Hollywoodu, igzektli…"

Dr. Slonek i Damjan premjeravahu prostor oko brončanog Fra Grge Martića.

"O, pa može se tu cijela hrpa zvijezda posložiti."

"Može, ali valja iskamčiti sve potrebne dozvole."

Anči i sam Nadstojnik Luciano sjedili su na klupici i radili širi popis kandidata za dodjelu zvijezda.

Anči je stalno otpuhivala i rogoborila: "Kažem vam, Svjetlosti, velikog ćemo si vraga natovariti na vrat – teško ćemo i komisiju sastaviti. Literata je na tisuće tisuća i tko će se usuditi onu ili onoga staviti na popis, a onu ili onoga prekrižiti. No dobro, recimo onda ovako – Kiki Novak je neupitan za na klupicu?"

"Hmmm…", zahmkao je Nadstojnik.

"Evo, vidite, odmah se ugibate, teško će ovo biti – kad vam kažem. Nije pametno skribentima se zamjeriti."

"Ma, hajde, bogati, što se tu ima tko ljutiti. Izvrsna izvrsnost neka bude kriterij za dodjelu zvijezde na Walku i točka."

"E, ali tko su ti koji će odlučivati što je izvrsno, a što nedovoljno izvrsno? I nećemo valjda sve zvijezde u jedan dan staviti?"

"A ne, to nikako, možemo na priliku – jednu zvijezdu mjesečno, kaj ti veliš?"

"Jednu zvijezdu mjesečno, ha? A dobro, to bi bilo 12 zvijezda godišnje…"

"O kakvim to vražjim zvijezdama divanite?"

Anči i Nadstojnik poskočiše kao prestravljene vjeverice. Ispred njih stajaše čovac srednjih ljeta. Dolazio je već stoljećima na kavu, ali ni Anči ni Njegova Svjetlost ne mogahu se u tom času sjetiti tko je.

"Kakve zvijezde, dobri čovječe – nitko nije spominjal zvijezde u bilo kojem kontekstu. Samo vam se pričinilo, je li tako, Anči?"

"Bome je tako, divanili smo o Judi Dench, heh… to je sve, o staroj, dobroj Džudici…"

Čovac im uputi sumnjičav pogled, pa odgega do šanka po svoj makjato.

"Huh, ovo je bilo za dlaku, poznaješ li ovog svata?"

"Iz viđenja, Svjetlosti, samo iz viđenja – vjerojatno je kakav pisac."

"K jarcu, pa što ako i jest, zasigurno nije iz prve šarže, inače bismo ga valjda prepoznali."

"E, da, tako se čini, a ne mora biti – uglavnom, goleme smo si neprilike upriličili s Walkom…"

Anči je kao i uvijek bila u pravu. Walk of Fame mač je s dvije oštrice, a Baron bi sad dodao - a što to, molit ću lijepo, nije mač s dvije oštrice u ovoj grebenoj, književnoj dolini suza.

*

F.B., 31. kolovoza 2018., Zagreb