Booksa otkrila Kindle!

Sve je počelo jednog proljetnog dana prije mnogo godina. Mogla je biti 2008., ljudi su se oblačili drugačije nego danas, čak je i jezik bio drugačiji – mladi još nisu počeli jedni drugima govoriti "stari moj" oponašajući na taj način generaciju svojih djedova, a u Booksi smo prodavali knjige koje su stajale uredno složene na policama i kao u svakoj dobroj knjižari, bez muke si mogao pronaći omiljenog autora (ili autoricu). Primjerice, ako si tražio Romana Simića – odeš do polica s domaćom književnošću i tamo negdje pod slovom S, za tren oka pronašao si jednu od dvije Romanove knjige priča (kasnije će napisati i treću).

Knjige su izgledale onako kako izgledaju već stoljećima. Svaka je imala korice i određeni broj stranica – od 40 do 50, pa sve do 600 ili čak i tisuću. E, ali onda je došao B.P., veliki ljubitelj književnosti i Vanjin muž. Pobornici teorija zavjere i dan-danas vjeruju kako se ideja o utemeljenju literarne ubožnice Booksa rodila u mračnim hodnicima njegova uma. U službenoj povijesti kombinata kao utemeljiteljice Bookse navode se Vanja, Mika i ona Treća Djevojka. Što je prava istina – možda nikada nećemo doznati.

Uglavnom, sjedili smo na klupicama, srkali kave i žmirkali na suncu poput obitelji svizaca koje je nagli dolazak proljeća zatekao usred nekakvog posla. Mika je čitala Samardžićeve Ljude koje su na krilima donijele guske, a Ildiko nešto od Kazantzakisa – mi ostali gledali smo ispred sebe obuzeti tko zna kakvim nevažnim mislima. Rečeni B.P. uzeo je kavu na šanku, pronašao mjesto na klupicama i stao puniti lulu fino rezanim crvenim hercegovačkim duhanom.

„Ah, kako zgodno", dometnuo je, „vi još uvijek čitate knjige u tom starom obliku kao u predagrarno doba."

Pogledali smo ga u čudu ne razumijevajući što to želi kazati.

„A šta ti, majke ti, čekaš da snime film?" odbrusila je Mika.

B.P. je važno odbio oblak dima, pa iz džepa izvadio nekakvu napravicu sličnu kalkulatoru: „Ako već želiš znati, ja sam se prebacio na Kindle, masu je praktičnije, a i zdravije."

Uključio je svoju napravicu i mali ekran zabljesnu nekakvom sotonskom svjetlošću. Ustuknusmo, a Ildiko nešto opsova na mađarskom.

„Vidite, dragi moji zaostali prijatelji", važno će B.P., „u ovom trenutku ja ovdje imam blizu šest stotina knjiga."

„No way, José!" kliknuo je Luka, u to vrijeme još srednjoškolac.

„O, yes way, José", rekao je B.P. i pružio mu čudesnu napravu čudesnog imena Kindle, „evo pa sami pogledajte, neuki moji amigosi."

Iznova svi s velikim nepovjerenjem ustuknusmo, Ildiko nešto opsova na mađarskom, a Mika se čak i nafrlji: „Nos' to od mene, bolje ti je, čuj 600 knjiga na tom prcvoljku!?"

Mic po mic, B.P., koji je tih godina poslovno putovao od nemila do nedraga i svega se po bijelom svijetu nagledao, objasni nam da je Kindle budućnost čitanja i da na njega možeš natovariti toliko knjiga koliko živ čovjek ne može za života ni pročitati. Pikali smo oprezno po ekranu, saslušali ga i na kraju složno odbacili Kindle kao novotariju koja neće i ne može zamijeniti drevni oblik knjige.

Mika je na koncu zaključila: „Bro, nastaviš li čitat na tom čudu, otiće ti oči u nepovrat."

B.P. se nije ljutio. Bio je tužan i na rastanku rekao, onako više za sebe: „Neki ljudi zauvijek će ostati u 18. stoljeću i tu se ništa ne može."

***

I prođoše otad mnoga ljeta. Svijet se promijenio, a s njim i moda, običaji, pa čak i jezik – mladi danas jedni drugima govore "stari moj" kao što su govorili njihovi djedovi i pokoja baka, a nama je pred koji tjedan od nepoznatog pošiljatelja došao paket iz daleke Amerike. U paketu smo pronašli mnoštvo Kindleova Paperwhite najnovije generacije s po 32 GB prostora i ekranom koji toliko vjerno imitira knjiški papir da je čitanje na njemu pravi doživljaj.

Baš kao što smo ga daleke 2008. odbacili i ismijali, ovog proljeća sjedimo na klupicama ispred Bookse i čitamo svako na svom supercool Kindleu. Katkad dohvatimo i običnu knjigu, ali više iz nostalgičnih pobuda, nego iz ozbiljne potrebe. U nekim stvarima kaskamo za svijetom desetak godina, ali to nije važno – drevni oblik knjige će preživjeti i u vremenima koja dolaze. Neki će čitati knjige u elektronskom obliku, drugi će ostati vjerni tustim skupljačicama prašine. Važno je da se čita, pa kako god.

Dobro je rekao Krleža (ili je to bio Andrić?): „Doći će vrijeme kad će ljudi u džep moći staviti 100,000 pjesama i 15,000 knjiga i tako će hodati po svijetu. Samo kakvo će to vrijeme biti i kakvi će ljudi biti? To ni sam vrag ne zna."

***

Vanja je otišla iz Bookse, pa ni B.P.-a više ne viđamo često. Kažu ljudi da danas većinu vremena živi u paralelnoj stvarnosti, u nekakvom Matrixu gdje ti ne trebaju nikakve naprave, već sve što poželiš leluja oko tebe u najvišoj mogućoj rezoluciji, a ti si u svemu tome – dio priče. Na primjer, ako ti se prohtije čitati Anu Karenjinu  – ne moraš ništa, samo uđeš u roman i možeš ju, nevoljnicu, u posljednji trenutak uhvatiti za ruku i spasiti od sigurne smrti pod kotačima zahuktalog vlaka.

U međuvremenu, i Booksa nezadrživo srlja u progres!

***

foto: Giorgio Minguzzi

F.B., 15. ožujka 2019., Zagreb