Booksa na kotačima: Na kraju puta

Iz Kapetaničina dnevnika:

Nakon Visa i susreta s dr. Lannisterom dokopale smo se obale i krenule put Dubrovnika. Trebala je to biti posljednja postaja na našoj velikoj ljetnoj turneji. Kažem trebala, ali najblaže rečeno nije baš sve ispalo kako smo planirale.

Dunja je, moram to napomenuti, bila silno uzbuđena. Kvazidoktor i istraživač tajne povijesti književnosti napunio joj je uši nevjerojatnim bedastoćama, pa sam bila prisiljena slušati njezino kokodakanje.

U suton odlučih potražiti kakvo zgodno kamp naselje. Premda je cijeli dan pržilo na skoro plus 40, odmah po zalasku sunca na zemlju naleže nekakva čudna magla. Zbog posvemašnjeg umora nisam se zamarala oko sitnica. Ali zato je Dunja bila silno nabrijana i sve živo je opažala.

"A bokte, Ane, kakav je ono neobični svijetleći objekt na nebu?"

"Ma ništa, nisam uopće kanila zvjerati naokolo dok vozim, rađe pazi da nam u ovoj omaglici ne promakne konačište."

"Eto ga s tvoje lijeve strane, čini se da nas prati."

"C'mon, bitch - zrakoplov, kaj bi drugo bilo", otpilih je još jednom.

"Ne znam baš, ja osobno još ne vidjeh ovakav zrakoplov. Zaš ne baciš pogled, pa neće ti glava otpast."

"Zirnuh na brzaka i fakat, što je – je, ni ja još nisam vidjela takvo što."

"Dobro, malo jest scary, priznah."

"NLO!"

"Ne počinji opet s glupostima, upozoravam te! Istina je, ta letjelica ima oblik letećeg tanjura, ali zasigurno postoji logično objašnjenje. Ma sto posto meteorološki balon, predložih, iako, valja priznati, nisam se baš u životu nagledala meteoroloških balona."

"Ane, razmisli, ženska glavo. Prvo ova jeziva magla usred žeženog ljeta, onda ta letjelica, a treće i treće – zašto već sat vremena nije prošlo ni jedno vozilo, kako to objašnjavaš?"

"Hm…" dobro pitanje, pomislih, ali ne htjedoh joj raspirivati ionako bujnu maštu: "Ne moraju stalno prolaziti vozila."

"Usred sezone, na putu za grad u kojem snimaju Game of Thrones?"

Nije bilo nikakvog svratišta, pa stoga parkirah kraj ceste. Gledale smo kako će na naše naglo zaustavljanje reagirati čudni leteći objekt. Malo je nastavio letjeti, pa se zaustavio nasred neba. Oko njega svjetlucahu žarka plavičasta svjetla. Magla je lelujala oko nas valjajući se nisko iznad zemlje poput neobična lancuna.

"Huh… dobro, priznajem, neobično je sve ovo."

"Misliš da će nas napast?"

"Ko, ovi što voze letjelicu tanjurastog oblika? Čisto sumnjam…"

"Bokte, evo ih polako lete prema nama, kaj ćemo?"

"Ništa, kidamo nalijevo!", okrenuh ključ, ali, dakako, motor je ostao nijem na sve moje pokušaje.

Letjelica je već bila iznad nas. Sjedili smo tako u kombiju obasjani plavičastim reflektorima kao da smo na pozornici. Sjećam se da je Dunja preko radio-stanice pokušala dobiti maticu Booksu, ali svi uređaji, uključujući i naše ajfone, bili su potpuno neupotrebljivi. Dalje mi se sve gubi u plavičastom košmaru…

Iz Dnevnika dr. Draguljče:

F'ckin shit, psovala sam u sebi. Ana je blaženo kliznula u nesvjesticu ostavljajući me samu usred najteže gabule. Čitala sam masu knjiga o sličnim slučajevima bliskih susreta treće vrste, ali svi redom dogodili su se na teritoriju USA. Tko bi, k jarcu, i pomislio da te takvo što može snaći u Dalmaciji.

Vučnim zrakama elegantno su nas, skup s Booksom na kotačima, povukli k sebi. U utrobi NLO-a popustiše mi živci. Neutješno sam cendrala.

Priberi se, hrabrila sam samu sebe, priberi se.

Dobra veče, dobre žene… začu se metalni glas iz zvučnika.

Iz Kapetaničina dnevnika:

U praskozorje probudismo se na pustoj cesti. Nisam razaznavala krajolik, ali obližnji putokaz svjedočio je da se nalazimo na 6 kilometara od Kanfanara.

"Kanfanar!!!", vrisnula je Dunja, "Kakvo je to ime, izgleda da su nas odvezli na svoj planet, o, majčice Zemljo, hoćemo li te ikad više vidjeti?"

"Ne kukumavči, bistrooka, Kanfanar ti je mjesto blizu Rovinja", poučih je.

"Uf, dobro je, Rovinj, a ja već pomislila ko zna gdje nas iskrcaše…"

Službena zabilješka o neobičnom događaju & kraj turneje:

Na sve upite u vezi navodnog boravka u navodnom NLO-u, kojeg je moja malenkost očigledno prespavala, dr. Draguljče uzvraća škrtim odgovorima i uz veliku nelagodu. Odlučna u nakani da rasvijetlim slučaj doznala sam na koncu da je moja kolegica izvrgnuta ispitivanju. Vanzemaljce je, po riječima dr. Draguljče, najviše zanimao lik i djelo Marina Držića. Na njezinu veliku žalost nije im mogla puno pomoći. Ne čudi me to, današnja mladež o Držiću zna malo ili ništa. Tijekom ispitivanja znala im je reći riječ-dvije o djelu Dundo Maroje i to je bilo otprilike sve.

Eto, da sam ja bila budna, ne bih se tako obrukala. Neka joj ovo bude škola za ubuduće. Zašto je navodne vanzemaljce zanimao baš Marin Držić, vjerojatno nikad nećemo doznati, baš kao ni to zašto su nas iskrcali čak na područje bajkovite Istre. Po mom mišljenju cijeli ovaj bizarni događaj valja zaboraviti ili barem potisnuti u podsvijest. Nisam ljubiteljica SF-a, ni raznoraznih misterija.

Zaključujem da nam je najbolje završiti ovu višetjednu turneju i vratiti se u Zagreb (tak imam te rad). Proživjele smo svašta, susreli ljubazni narod iz susjedne Dubrave, svjedočile popularnosti heavy-metala u Samoboru, lovile oktopuse na Šolti, šenlučile s Houllebecqom u Omišu, utrkivale se s Hells Angelsima po Lici, nema gdje nas nije bilo i što nismo radile. Ovo putovanje bilo je korisno iskustvo. Nekako smo, čini se, odrasle. Ne znam za Dunju, ali ja se možda na jesen i udam. Moram negdje baciti sidro.

U financijskom smislu turneja je bila nadprosječno uspješna. Uprihodile smo značajna sredstva i mogu se samo nadati da će ista biti pametno utrošena.

U Zagrebu je sigurno već i jesen došla!