Booksa na kotačima: Dubrava

Ana, Martina, Damjan, Vanja, A. Perković i papagalo Tibor čekali su ispred Dunjinog faksa. Sjedili su u polukrugu i odašiljali pozitivnu svemirsku energiju prema moždanim vijugama Dunje Draguljče.

Gospođa ministarka i Nadstojnik Luka, zli blizanac dr. Ostojića, nisu im se željeli pridružiti. Mišljenja su, rekoše, da samo budale vjeruju u mogućnost odašiljanja bilo kakvih energija, poglavito svemirskih.

Dunja Draguljče tjednima se vrijedno spremala obraniti doktorsku disertaciju na temu 'Nesagledivi prostori slobode u poeziji volšebnog Darka Rundeka'. Ima li što prirodnije nego pomoći joj u toj nakani? Ovisi koga pitate, jer nekima očigledno umjesto srca u grudima leži antracit.

Draguljče je uz veliku pomoć prijateljica i prijatelja uspjela. U zgradu je ušla kao obična djevojka, a iz nje izašla kao doktorica! Proslava uz bureke i limunadu nije dugo potrajala. Ana i dr. Draguljče morale su još iste večeri na put. Prva stanica ljetne turneje 'Booksa na kotačima: World Tour 2015.' bijaše Dubrava.

***

Iz Dnevnika kapetanice Ane:

"Krenusmo u Dubravu. Gradić je to blizu Zagreba. Prostire se od istočnih rubova Maksimirske šume pa sve do Čučerjanskog gorja i Sesveta. Broj stanovnika – 120,000. Možda i više, nitko ne zna pouzdano. Malo toga znamo o Dubravi. Ime Dubrava vjerojatno datira iz 8. stoljeća kad je jedna trgovačka karavana iz Dubrovačke republike zalutala u ove krajeve. Navodno su krenuli u Sarajevo, ali ih kod Čitluka napade moćna turska vojska, pa su udarili u bijeg i tako dođoše na prostor čudesne ljepote. U sjećanje na rodnu grudu nadjenuše mu ime Dubrava. Tu, gdje su se nekad brontosauri igrali lovice, podigoše nastambe i ostadoše živjeti, a živjeli su od trgovine. Stanovnicima obližnjeg Zagreba prodavahu razne potrepštine: vunu, svilu, ogledalca, ogrlice od šarenih perli i slične drangulije. Ali dosta o povijesti!

Negdje blizu Maksimira dr. Draguljče zacendrala je: "Ne mogu više, stanimo negdje na večeru i sokić, malo noge protegnuti."

Moram priznati, i mene su već boljele oči i ruke od vožnje. Mali odmor neće nam naškoditi.

"No, dobro, stat ćemo i malo se rekuperati, samo ne cendraj više."

Pronađosmo pristojnu krčmu. Dr. Draguljče nikad u životu nije bila istočnije od Kvatrića, te stalno zapitkivaše: "Kae ovo, kae ono?"

"Joj mene, doktorice, popi ti meni mozak na slamčicu. Ono ti je tamo šuma zvana Maksimir. Ono nevjerojatno ružno zdanje prek puta – to ti je navodno stadion. Isto se zove Maksimir."

Okrijepismo se uz pečenu gusku s krumpirima, pitu sa šljivama i vrč cedevite. Naredila sam polazak. Odmah iza stadiona, na jednoj manjoj livadi dr. Draguljče opazi orijaškog crva. Vrisnula je od straha, a ni meni ne bi lako pri srcu, pa nagazih po gasu. Bezglavo smo jurili kroz noć svaki tren provjeravajući u retrovizorima prati li nas monstruozni crv iz maksimirske šume. Srećom – ne bijaše ga.

Negdje blizu Kraša osjetih umor. Vrijeme je za kavu. Skrenuh na obližnju crpku. U daljini svjetlucala su svjetla tajanstvene Dubrave.

***

Nakon nemirna sna probudi me zlaćana zraka sunca. Dr. Draguljče snevala je na svom ležaju. Prodrmah je.

"Odjebi!!!", vrisnula je, "uh, eh… gdje smo?"

Dan je prošao iznad svih očekivanja. Nakon malo skanjivanja ljudi počeše dolaziti k nama. Žitelji Dubrave miroljubiv su svijet, govore vrlo sličnim jezikom kao i mi u Zagrebu. Načitani su i upućeni u književna događanja. Održali smo jednu tribinu, dva leteća buk klaba, prodali 12 knjiga, te kava i sokića od bazge za oko 1800 kn. Što li sada rade u kombinatu? Boga pitaj. Oko osam navečer zatvorili smo butigu. Dr. Draguljče uhvatila je nostalgija, pa je odcendrala jednu rundu.

Ranom zorom valja nam dalje. A gdje ćemo, to neka zasad ostane obavijeno velom tajne. U svakom slučaju, Dubrava će ostati u našim srcima."

F.B., 12. lipnja 2015., Dubrava
foto: Paško Tomić