Respetado Coronel,
Godine proletješe kao gusta jata čvoraka što zimi sele u toplije krajeve. Prođe, evo, i ovo varljivo zagrebačko ljeto, sunca ne vidjesmo danima. Sakrilo se negdje, a i u onim rijetkim trenucima kad se usudi proviriti kroz oblake crnje neg je tinta u koju umačem guščje pero, to je nikaj.
Daleko je, pa mrzle kosti grijem sjedeći na staroj plinskoj peći njemačke proizvodnje. Žena našla na internetu nekakvu supernovu, talijansku peć i zaljubila se u nju. Ne velim, zavodljiva je dizajna, samo ja ne padam na ljepotu. Švabo je Švabo, kažem, i zato ostajem vjeran provjerenoj kvaliteti.
Ali druge ti jade hoću ispripovijedati. E, moj Pukovniče, velika nam je tuga nalegla na srca. Svima odreda u ovoj našoj ubožnici od književnog kluba.
Doktor Ostojić odlazi nam sutra u Veliku Britaniju gdje ga već čeka mjesto potpredsjednika komisije za promišljanje književnosti. Na rastanku darovasmo mu roman La Condition humaine Andrea Malrauxa uvezen u teleću kožu (na francuskom, prvo izdanje, dakako), vrećicu sušene kamilice, a Dunja i Ana dodale su još šteku kinder buena i pletene čarape.
"Nek ti se nađe u stranom svijetu…", rascmoljila se Dunja Draguljče skrivajući suze buketom dredloksa.
Ana zbunjeno skinu očale i stade ih žustro glancati: "Ove čarape… rađene su od vune durmitorskih ovaca, takve nećeš naći u Europskoj uniji, a bogami ni na Otoku… no, idi sad, kaj čekaš?"
"Idem…", doktor će.
Ali nije krenuo. Stajao je tamo nasred officea držeći te čarape kao da drži netom uginulu voluharicu. Onda ih je gurnuo u svoju bordo torbu na kotačima. Ote mu se uzdah. Ne bi mu lako pri duši. U Booksu je došao kao mladac zbunjen histeričnim postupcima u pojedinim književnim djelima postmoderne. Na članskoj iskaznici s njegovim imenom, ispisan Vanjinim krasopisom, stoji broj 00005. Bijaše jedan od pionira KK Booksa. Učini nam se bistar momčić, pa ga poslasmo da izuči škole.
Doktorirao je stvarnosnu prozu i uspješno obranio disertaciju na temu Poguban utjecaj Carvera i Bukowskog na suvremenu hrvatsku književnost. Pamte se brojna njegova predavanja i znanstveni radovi kao na primjer: Rani Quorum – leglo plahih stilista, Književna kritika XXI stoljeća: Timaritelji taštine, Samrtni hropac romana i tako dalje, mogao bih nabrajati unedogled. Uz sve to, iz tjedna u tjedan, pomagao je običnom puku, vidao njihove literarne rane i poput Indiane Jonesa hodio ispred svih nas kroz književnu šikaru krčeći nam pute mačetom razboritosti. I sve to za bijednih tisuću i dvjesto kuna po kartici!
"Što čekaš, Djeda Božićnjaka?", graknu Ana.
Začu se otužna škripa kotačića. Doktor je vukao torbu ka izlazu kao da sav jad zemaljski vuče za sobom. Krenusmo za njim u tihoj povorci. Studentice s komparativne zbunjeno su gledale za nama.
Došavši do klupica doktor se namršti: "Mrzim oproštaje, stoga mi je reći samo jedno: čuvajte mi Booksu…"
Promatrali smo ga kako tromo korača k Bauerovoj.
"Ode nam dotur…", ote se Saletu, "a moga je taxi uzest."
"Mogao je, ali nije htio", Vanja će, "Odlazi kako je i došao pred toliko ljeta – pješice."
"Ae…"
***
Hvala na chicaronesima, a ni rakiji ne nalazim mane. Zagrijat će nas nevoljne, nema govora. Zauzvrat, šaljem tri tegle ajvara, po makedonskoj recepturi (ufam da se ne buju skršile do Kolumbije)! Petkom sam u arhivi i to je uvijek dobra prigoda da se mašim pera. Tako onda i računajte, ima tko da vam piše od petka do petka. Živjeli!
