Bergmanova trilogija

Dok mi planiramo što ćemo čitati i što bi svakako morali pročitati, a još uvijek nismo i živa je neugodnost da još nismo, bogovi književnosti umiru od smijeha. Planovi su tu da se izjalove, posebice oni čitateljski planovi, a izjaloviti se i pošemeriti mogu na mali milijun načina. Dovoljno je, primjerice, da izađe jedna od onih dugo očekivanih knjiga i eto vraga. Dugo očekivane knjige često izađu kada ih najmanje očekujete (ma vidi ti paradoksa) i ne samo što se pojave tako – kao grom iz vedra neba, već vam vrlo brzo dospiju u ruke i nemate kamo. Niste se ni snašli, a već ju čitate potpuno zanemarujući činjenicu da ta novopridošla knjiga uopće nije na redu! Vrijeme koje ćete joj posvetiti vrijeme je ukradeno od drugih knjiga, onih koje ste baš čitali i onih dugih koje ste planirali čitati odmah poslije toga.

Knjiga koja se tako drsko gura preko reda ne mora biti iz kategorije novih i dugo očekivanih, to može biti i knjiga objavljena prije deset, trideset ili pedeset godina, a opet ne bilo koja knjiga i ne bilo koji autor. Ono što je zajedničko svim knjigama koje remete čitateljske planove jest moć da kod vas izazovu osjećaj koji vam nalaže da istu morate pročitati odmah. Ne sutra, za 16 dana ili kad dovršite ono što upravo čitate – već odmah! Moramo, dakle, priznati da takve remetilačke vrste knjiga (i autora, dakako) zaslužuju respekt.

Stjecajem okolnosti nedavno su mi pale šaka tri knjige Ingmara Bergmana. Riječ je o takozvanoj autobiografskoj trilogiji: Najbolje namjere, Rođeni u nedjelju i Razgovori u četiri oka (Geopoetika, Beograd - i zagrebački Disput 2018. objavio je Rođeni u nedjelju). Prije mnogo ljeta pročitao sam Bergmanovu autobiografiju Moj život – Laterna magica (Grafički zavod Hrvatske, Zagreb) koju i danas doživljavam kao jednu od najiskrenijih, najuspjelijih i najbolje napisanih knjiga te vrste. Na žalost – nekako sam je uspio izgubiti ili sam je nekom posudio, uglavnom knjige više nema, ali ostala mi je u pamćenju kao primjer da biografije tj. autobiografije uopće ne moraju biti dosadne i razvučene kao što to često jesu.

Spomenuta trilogija čudesan je miks dramskog djela i romansirane biografije njegovih roditelja. Sve počinje prebiranjem po starim fotografijama koje u Bergmanu pokreću sjećanja na priče koje je čuo od majke i uspomene iz djetinjstva. Kada se nečega ne sjeća, tu su fotografije iz kojih izvlači priču o djevojci iz imućne obitelji i siromašnom mladiću, studentu teologije. Mladić, Bergmanov otac, već je bio zaručen, ali kada upoznaje prijateljevu sestru, sve se mijenja. Djevojčina majka, Bergmanova baka, žestoko se protivi toj vezi – mladi student teologije ne sviđa joj se i radi sve ne bi li raskinula tu vezu. Nakratko i uspijeva, ali na koncu ipak mora dignuti ruke od svog nauma. Mladi par odlazi daleko na sjever Švedske gdje Bergmanov otac dobije namještenje. Prilike su, blago rečeno, potpuno različite od onih u kojima je Bergmanova majka dotad živjela, ali ona daje sve od sebe. Poslije, kada dobiju prvo dijete, Henriku Bergmanu se nudi mjesto u Stockholmu – posao usko vezan uz kraljevski dvor. No, ovdje se pokaže njegov tvrdoglavi karakter i on odbije namještenje. Kratko poslije povratka na sjever, majci postaje jasno kako je možda njezina majka bila u pravu, pa s djetetom odlazi k njoj. Bergmanov otac bio je težak čovjek, no za kajanje i premišljanje je prekasno. Naime, i vremena su bila teška, i kada se jednom stupi u brak – običaji su nalagali da se isti održava po svaku cijenu.

Ingmar Bergman (1918 – 2007) trilogiju je pisao početkom devedesetih i dobar dio te oko 600 stranica teške pripovijesti počiva na sjajnim dijalozima – vještini koju je slavni Skandinavac izbrusio do savršenstva. Za razliku od filmova, kao npr. u Jesenjoj sonati, Fanny i Alexander ili Prizorima iz bračnog života, Bergman je ovdje skloniji humoru i razbarušenosti. Najbolje namjere, Rođeni u nedjelju i Razgovori u četiri oka nastali su u njegovim poznim godinama. Vidi se da je pisao iz zadovoljstva, cijeli taj proces ga je zabavljao i nikakvi rokovi nisu mu visjeli nad glavom. Sve što je htio ili barem većinu toga već je napravio, ispričao, snimio ili postavio na kazališne daske.

Naravno, i u ovoj obiteljskoj trilogiji (gdje osim roditelja portretira i druge članove obitelji) još uvijek je to onaj isti Bergman koji ništa ne prešućuje – jedino što je sada u potpunosti rasterećen i u dobroj mjeri zabavan.

***

E, da, postoji još jedna vrsta knjiga koja vam može poremetiti čitateljske planove: knjige koje vam svi preporučuju. Kako reagiramo kada sa svih strana čujemo – e, moraš ovo pročitat, moraš, o tome više u sljedećem broju.

F.B., 4. rujna 2020., Zagreb

foto: concheven