Petak
12.06.2020.

Antologije 2: Made in USA




Extra_large_usa
A+ A-

Kakva god se velika nevolja događala, u jednom trenutku ljudi ozbiljno počnu raspravljati što sa sportom i sportskim natjecanjima. U početku korona-krize iz Japana su stizale vijesti kako se uopće ne razmišlja o odgađanju Olimpijskih igara. Posljednji put OI nisu se održale zbog Drugog svjetskog rata – 1940. domaćin je (kao i ovaj put) trebao biti Tokyo, a 1944. London. Samo tri godine po svršetku rata, 1948., Igre su održane u Londonu i nastavile se održavati svake četiri godine (o ljetnim igrama zborimo) sve do ove pandemijske 2020. kada je Olimpijski komitet odlučio odgoditi cijelu stvar za godinu dana.

Nekoliko dana poslije UEFA je morala otkazati Europsko prvenstvo. Zaustavljena su sva sportska natjecanja u svijetu, a na sportskim kanalima stali su prikazivati reprize raznoraznih utakmica i sportske dokumentarne filmove. Nogomet se igrao još jedino u Bjelorusiji, ali to nije bilo dovoljno. Korona virus i dalje hara, jučer, 11. lipnja, zabilježen je novi neslavan rekord po broju novih slučajeva unutar 24 sata (136,757), ali sport – u prvom redu nogomet, ipak se počeo vraćati. Nijemci su rekli – e, sad je dosta – i Bundesliga je nastavljena sredinom svibnja (južnokorejska liga vraćena je u pogon još i prije). Njihov primjer slijedile su i neke druge zemlje, među njima i Hrvatska. Nogomet se vratio na tv-ekrane, ali tribine stadiona sablasno su prazne, što je i logično obzirom na uvjete.

E, ali u srijedu, 10.06., prizori s Partizanovog stadiona u Beogradu obišli su svijet. Više od 15,000 navijača na tribinama uživo su gledali polufinalnu kup utakmicu između ljutih rivala Partizana i Crvene zvezde. U Hrvatskoj se još uvijek igra pred praznim tribinama, ali ne zadugo – do 12.07., kada je na rasporedu derbi Dinamo – Hajduk, gledatelji će se vratiti i na naše stadione. Je li nogomet neuništiv i je li pametno pustiti navijače na stadione, to ćemo tek vidjeti.

Između ostalog i zbog nedostatka sporta na malim ekranima upuštali smo se, kako i rekosmo prije dva tjedna, u akcije za koje prije nije bilo vremena. Primjerice, sređivanje kućne biblioteke! Svašta sam pronašao, pa tako i zavidan broj antologija. Prošli put bilo je riječi o antologijama Naklade MD s početka 2000-ih. Bio je to nakladnički niz vrijedan hvale, ali iskopao sam i drugih zanimljivih antologija, a među njima i čak tri američke tj. USA antologije kratke proze.

Prvu od njih – Antologiju američke kratke priče (Nakladni zavod Matice hrvatske) uredio je Željko Ivanjek, a objavljena je prije 35 godina. Nabavljao sam je u nekoliko navrata i uvijek bih je ili nekom posudio, pa mi je taj netko više nije vratio, ili sam je, u trenucima slabosti, nekom poklonio misleći valjda kako je knjiga super poklon (a znanstveno je dokazano kako tomu baš i nije tako). Posljednji put ovu meni dragu antologiju kupio sam za šaku kuna u jednom od zagrebačkih antikvarijata i čvrsto riješio da ovaj primjerak neću posuđivati ili poklanjati. Ne toliko što sam tvrda srca, već se pitam - bih li je uopće opet mogao nabaviti? Bolje se ne upuštati u takav rizik!

U vezi s Ivanjekovom antologijom sviđa mi se gotovo svaki detalj – od covera do odabira autora i rasporeda priča u knjizi. Za otvaranje imamo Svijet jabuka Johna Cheevera, slijedi James Baldwin i Jutros, večeras, uskoro, pa onda redom Flannery O'Connor (2 priče), John Hawkes (2 priče), John Barth (2 priče), Robert Coover (2 priče), Donald Barthelme, Susan Sontag (2 priče), Thomas Pynchon, Walter Abish i za zatvaranje Cynthia Ozick.

Nipošto ne treba preskočiti Ivanjekov pogovor – Američki prozni procijep, a niti biografije predstavljenih autora. Na prijevodima priča radili su Boris Vidović, Gordana Visković i Željko Ivanjek.

Druga antologija američke kratke proze – Antologija američke novele XX stoljeća – objavljena je 1986. (Veselin Masleša, Sarajevo), a priredio ju je Mario Suško. Nabavio sam je na jednom uličnom štandu s knjigama na Kvatriću i to je također odlična antologija. Predgovorom Američka kratka proza: od modernizma do postmodernizma u knjigu nas uvodi Mario Suško, a onda slijedi strahotan niz autora: Katherine Anne Porter, William Faulkner, Ernest Hemingway, Richard Wright, Eudora Welty, Wright Morris, John Cheever, Bernard Malamud, Jean Stafford, Carson McCullers, Shirley Jackson, Ray Bradbury, Kurt Vonnegut, Flannery O'Connor, Richard Yates, Guy Davenport, Bruce Jay Friedman, John Barth, Donald Barthelme, John Updike, Robert Coover, Philip Roth, Joyce Carol Oates, Bobbie Ann Mason i James Alan McPherson.

Autori su predstavljeni po dobi, od najstarije Katherine Anne Porter (1890-1980) do najmlađeg McPhersona (1943-2016) koji je u vrijeme izdavanja ove antologije bio u književno i životno najboljim godinama. Na prijevodima su uz samog Suška radili Omer Hadžiselimović, Zvonimir Radeljković, Bogdan Rakić i Ivo Slavnić. Logično, u ove dvije antologije određeni autori se ponavljaju, ali ne uvijek i priče kojima su predstavljeni. Jedan od časnih izuzetaka je kraljica američke kratke priče Flannery O'Connor i njezina priča Teško je naći dobra čovjeka.

Zapravo se kod Ivanjeka priča zove Nema više dobrih ljudi, a kod Suška – Teško je naći dobrog čovjeka. Tek u AGM-ovom izdanju (možda negdje i ranije) javlja se naslov Teško je naći dobra čovjeka (istoimena zbirka, prijevod – Maja Tančik). Primijetit ćete da možda nedostaje poneki vama drag autor, ali to i jest jedna od čari priređivanja antologije: nikada nije moguće predstaviti sve i držeći se nekog svog ključa, priređivač će napraviti najbolji mogući izbor. Svoj izbor, jasno.

Treću američku antologiju dobio sam od Nevena Vulića i to par dana nakon što sam pročitao genijalni roman Minus sapiens Zorana Roška. O Rošku se i radi, jer upravo je on prije deset godina priredio knjigu Moje noćne more prelijepe su za ovaj svijet: nova inovativna američka proza (Oceanmore, 2010.). Dakle, ovo je nešto posve drugačije od svega, ali svakako u skladu s Roškovim shvaćanjem književnosti, onoga što bi književnost trebala ili mogla biti. Za autore predstavljene u ovoj začudnoj antologiji većina nas jedva da je čula, a kamoli ih detaljno čitala (čast onima koji jesu). E, ali zato mi imamo Roška koji nam u samom uvodu Jezik je afektivna životinja: uvod u novu inovativnu američku prozu, pojasni sve što bi za početak trebali znati, pa nas gurne u taj indie-eksperimentalni-inovativni-književni ponor. Ondje nas redom dočekaju: David Ohle, Ben Marcus, Shelley Jackson (ovdje ja pomislim, aha - ova je bila i u sarajevskoj antologiji, ali nije, ono je bila Shirley), Salvador Plasencia, Peter Markus, Supervert (Keith Seward), Jesse Ball, Shane Jones, Miranda Mellis, Blake Butler i Joshua Cohen.

Umjesto bilo kakvih dodatnih objašnjenja, evo što je recimo Robert Coover, autor kojega imamo i u Ivanjekovoj i u Suškovoj antologiji, rekao za Bena Marcusa – žitelja Roškove antologije:

„Ben Marcus optužen je da je redizajnirao običnu rečenicu, da je uklonio iz riječi njihovo značenje i napunio ih novim značenjem, da ozbiljne stvari (primjerice obitelj i čovječanstvo) tretira poput farse i bez poštovanja te da je tradicionalne narativne strukture pomeo dijaboličnim uraganom."

P.S. – poslije čitanja Roškove antologije 36 dana ne treba bilo kakvu knjigu uzimati u ruke, niti knjige ovlaš doticati ili ih krišom pogledavati – samo gledati prijenose raznih sportskih nadmetanja, ne izlaziti iz kuće i piti čaj, puno čaja!   

 

foto: D. Williams

F.B., 12. lipnja 2020., Zagreb

 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.