Anči, dobri duh Bookse

Po mračnim hodnicima Bookse počela se širiti nevjerojatna vijest. Širila se i nekontrolirano putovala od uha do uha. Nitko više nije mogao ni pretpostaviti tko je zapravo prvi započeo s tim – tko je nulti širitelj neugodnog trača? I je li to uopće trač ili živa istina?

Trećeg dana gorka naklapanja došla su i do ureda Nadstojnice Meride.

„Jeste li čuli, Svjetlosti - Anči nam odlazi prvog travnja, je li to moguće?"

Nadstojnica Merida bila je toliko šokirana da u prvom trenutku nije ni shvatila što joj to govore. Tek poslije sat i pol poskočila je od nelagode i odmah naložila neka joj privedu samu Anči. Čekajući da se ova pojavi, živčano je očerupala celofan s pakiranja Merci bombonjere i u hipu pojela tri štangice. Ne sluteći ništa, Anči je ušla u ured i zastala kod glomaznog stola.

„Zvali ste, milostiva, kako mogu pomoći?"

Plamenokosa Merida prvo je strogo odmjeri, pa reče: „Sjedni, nesretnice, ta ne možeš stajati tu kao Drvena Marija. Moramo ozbiljno porazgovarati nas dvije. Onda, kako te zdravlje služi?"

„Zdravlje? Hvala nebesima, dobro, ne mogu se požaliti."

„A tako ti veliš, nisi znači iscrpljena, tjeskobna ili nešto slično?"

„Ne, ne, uistinu ne."

„Znači, nećemo pretjerati ako kažemo da si sretna?"

Anči se zamisli: „Ne znam na što točno ciljate, Svjetlosti? Je li itko stvarno sretan? Može li se to uopće u današnje vrijeme? Katkad smo sretni, ali to kratko potraje, no takav je život."

Nadstojnica hitro dohvati još jednu Merci čokoladicu: „Želiš li i ti jednu? Samo uzmi, vrlo su ukusne i kalorične."

Anči pristojno odbije.

„Ne želiš Merci čokoladicu!? Jako zanimljivo. Dobro, onda ću ti povećati plaću za 6 posto! Kako ti se to čini?"

„Ali, Svjetlosti…"

„40 posto?"

„Uz dužno poštovanje, ali ja, iskreno, ne razumijem o čemu se ovdje radi?"

„Lukava si pregovaračica, nema što! Evo, neka bude cijelih 50 posto i to nije mačji kašalj, ovime se penješ do četvrtine nadstojničke plaće! Ugovor je spreman – potpiši tu dolje."

Anči skine naočale i stane revno čistiti stakla: „Žao mi je, u ovom trenutku nisam u mogućnosti bilo što potpisivati."

„Aaaaa-ha!", Merida optuživački uperi prst prema Anči, „Znači tu smo, ovo što se priča – istina je!?"

„A što se priča, milostiva?"

„Ne muljaj me, znaš ti dobro što se priča – to da napuštaš Booksu za koji tjedan. Kako se izjašnjavaš po tom pitanju – i bez uvijanja, molim."

„Priznajem skrušeno, razmišljam o mogućnosti napuštanja kombinata."

Nadstojnica Merida problijedjela je kao krpa. Ustala je i otišla do prozora.

„Ana", prozbori napokon, „to su stravična i nepametna razmišljanja, prosim te, okani se toga."

„Žao mi je, ali ovo je slobodna i demokratska zemlja, imam puno pravo odvagnuti opcije."

„Prosim te još jednom, prestani vagati vražje opcije. Preživjela si dvoje strašnih Nadstojnika. Ja sam ti treća u nizu, nadživjet ćeš i preživjeti i mene. Ako želiš dodijelit ću ti nekoliko pomoćnika, dobit ćeš vlastiti ured. Načinit ćemo novi ekskluzivni ugovor! Evo, uzmi ove Merci čokoladice, imaš tu praline i marcipan, sve!"

„Molim vas, nema razloga da ovo dižemo na razinu tragedije. Odvagnut ću opcije i javiti vam za koji dan što sam odlučila."

Nadstojnica Merida srušila se natrag u svoj nadstojnički naslonjač i gurnula prste u kosu. Bila je to velika nesmotrenost.

„Evo, zapetljaše mi se prsti, pomagaj."

Anči nesebično priskoči: „Pregusta vam je kosa, milosti… evo, sad je dobro."

„Javit ćeš mi za par dana što si odlučila? Pa odluči odmah! Spremna sam kod upravnog vijeća tražiti da ti se omogući po jedan godišnji odmor za svako godišnje doba. I vozača ti možemo ustupiti! Pregovarajmo, što želiš? Booksa će razmotriti svaki razuman prijedlog. Posegnut ćemo i u crne fondove, ako treba!"

„Zar imamo crne fondove?"

„Ah, ovaj… ne, naravno da nemamo, odakle ti to? Nemamo crne fondove, bože, to se ne smije. Onda, idemo načiniti jedan lijep ugovor? Pjevaj, curo, osušit će mi se mastilo."

„Ne mogu tako važnu odluku prelomiti preko koljena, moram još dobro promisliti. Idem sad… vidimo se."

Nadstojnica je ostala sama. Odsutno je dovršila Merci čokoladice - na stolu se nakotiše raznobojne folije. Ana važe opcije, a to rijetko kad završi dobro. Ode li, za Booksu će to biti težak gubitak, jedan od najtežih u cjelokupnoj povijesti kombinata. Njezin mogući odlazak vjerojatno će i samu Meridu stajati nadstojničkog trona. Bez Anči – sve će stati!

Tko će koordinirati programe? Tko će pregovarati s briselskim ćatama? Tko će ići po čaj u Indiju? Tko reći lijepu riječ nezvanom gostu? Ana uvijek svakog dočeka s 'draga' ili 'dragi' i ljudi se zbog toga odmah osjete dobro, kao da su doma. Teško je to objasniti i nemoguće nadoknaditi. Sve ove godine, Anči je bila mnogo toga - dašak slobode u književnom klubu sklonom diktaturi. Glas razuma u knjiškim ratovima koji su harali Martićevom 14d od pamtivijeka. Ljuta opozicija vilovitom i nepredvidivom Nadstojniku Lucianu. I dobri duh Bookse.

Ana je naša prijateljica, djevojka s osmijehom od milijun eura i ako fakat ode, nedostajat će nam na najjače…

F.B., 6. ožujka 2020., Zagreb