Fašizam, welcome

Predugo ovo traje. Ova fašizacija Republike Hrvatske. S mijene pa na uštap, dvadeset i pet godina. Drugi svjetski rat i ideologija toga rata diljem Evrope povukli su se u zapećak nakon što su u svom divljačkom pohodu dvanaest godina (1933.-1945.) razarali evropsko tkivo i za sobom ostavili pustoš. Evropa se pokušavala uljuditi, sad se ponovno popišmanila, dosadno joj je. Uneređuje se i za sobom ostavlja putridni vonj. Mala (nebitna) Hrvatska kao da je jedva dočekala pustiti svoj piskutavi glas potpore uspavanoj nemani. I sad kriješti.   

Danas, na apsolutno svim frontama, na svakom terenu, ekonomskom, političkom, vjerskom, kulturnom, jezičnom, sportskom, modnom, općenito – društvenom, znači i na onom intimnom, vidimo kako fašizam prodire u naše male zaštićene atare i ruši naše ipak nevješto sklepane fortifikacije.  

U Evropi, pa tako i u Hrvatskoj, vlada tabu u vezi s riječju 'fašizam' kada se ona odnosi na današnje političke i druge pojave. Postoje desni ekstremizam, radikalna desnica, populizam, desničarski populizam, ali fašizam: 'nemojte tako', 'pa živimo u demokraciji!', 'to su periferne, marginalne pojave, neinstitucionalne'. 

Vrijeme je sve te prirepke nedemokratske ideologije nazvati onim što jesu: fašističke. Oni nisu elementi fašizma, oni jesu fašizam. Nema ovdje vremena za analizu fašizma, uostalom mnoge su knjige napisane o tome kako, kada i zašto se on javlja, mnogi su analizirali i demaskirali njegovo lice i naličje, a relativno malo je zapisano o tome kako ga rušiti. 

Godine 2004. američki povjesničar Robert O. Paxton, koji se bavi fenomenom fašizma, u svojoj knjizi The Anatomy of Fascism kaže kako u 21. stoljeću nijedan fašist neće pristati da ga se naziva fašistom. Fašisti ipak nisu tako glupi, kaže Paxton, i to se uklapa u njihovo majstorstvo u umijeću laganja. (Kao eklatantni primjer tu je današnji hrvatski ministar kulture Zlatko Hasanbegović.) 

Jedna od prepreka u konfrontaciji s fašizmom jest strah od slobode. Sloboda nas ostavlja na brisanom prostoru u kojem smo nove putove primorani tražiti sami. Na tom prostoru nema mase ni njene filozofije. Na tom prostoru nema kiča, tog zavodnika ugodnog i lijepog, te krivotvorene slike ljepote, laži koja bezvrijednom imputira vrijednost, na tom prostoru postoji sjećanje, ne njegovo frenetično satiranje i tabananje.  

Kič kultura, a ona je oslonac fašizmu, privlači masu, masa privlači populizam, populizam doziva nacionalizam, a s njim pod ruku stupa mržnja, pa agresija, i eto nam fašizma. 

Odbijanje da se suočimo s prošlošću, odnosno s poviješću, dovodi do ponavljanja te lažno zaboravljene, tj. potisnute prošlosti. Zemlje u kojima danas jača krajnja desnica, te je u nekima i na vlasti, uglavnom su one koje nikada jasno nisu priznale krivicu i odgovornost, a kamoli se ispričale za strahote u kojima su sudjelovale tridesetih i četrdesetih godina prošloga stoljeća. Naravno, s izuzetkom Njemačke, koja se suočila sa svojom prošlošću i još uvijek to radi, i koja je prihvatila odgovornost za ono što je bilo. Ali, iako je u Njemačkoj danas krajnja desnica slaba – ona jača. Iako su njeni članovi malobrojni, njihov broj raste, unatoč tome što je desnica centra još uvijek dominantna i – relativno uljuđena.      

Onda, tu je pitanje demokracije. Demokracija je izgubila legitimitet. Nakon krize 1920-ih koja je dovela do depresije 1930-ih, ljudi su se odrekli demokracije. Velikim bankama i korporacijama u Njemačkoj i u fašističkoj Italiji odgovaralo je urušavanje demokracije. Klasični fašizam bio je saveznik autokratskoj državi, financijskim elitama i uplašenom narodu. Svi su oni bili spreman trampiti hirovitu demokraciju, od koje nisu imali neke koristi, za ultra-nacionalizam. Godine 1938. Thomas Mann iz Sjedinjenih Država upozorava: "Dođe li ikada fašizam u Ameriku, doći će u ime slobode."  

Sve ovo događalo se prije osamdeset godina. I ponovno se događa danas. Ukratko, Evropskoj centralnoj banci i evropskim političkim elitama, prioritet su banke i njihovo poslovanje, dok im potrebe ljudi postaju sve manje bitne. Fašizam se još uvijek nije potpuno razmahao Evropom, pa ni svijetom, ali svi preduvjeti za njegovo ustoličenje su tu. Usporedbe između današnje Evrope i one nakon Prvoga svjetskog rata, više su nego očite. 

Godine 1933. Reichstag gori, nacisti hapse svoje političke protivnike, nacionalsocijalisti preuzimaju vlast, Hitler proglašava Treći Reich, Dachau prima prve 'goste', utemeljen je Gestapo, uz pomoć studenata i njihovih profesora, diljem Njemačke javno se spaljuje između osamdeset i devedeset tisuća knjiga, a to je tek uvod, tamo gdje spaljuju knjige, na koncu će spaljivati ljude, još 1821. upozorava Heine, čija djela tada '33. također gore, ali tko će u žaru opće euforije slušati šapat razuma. 

I Hrvatska se kroz povijest malo-malo pa raspamećuje, sad je već luda. Oni kontejneri za smeće iz 1990-ih puni 'nepoćudnih' knjiga, oni filmovi o gospama, oni pravopisi i razlikovni rječnici, ono raseljavanje stanovništva, ono višemjesečno logorovanje invalida-boraca usred glavnoga grada pod cirkuskim šatorom i njihovo kotrljanje ulicama poput pripadnika kakve mračne sekte u crnim majicama s golemim bijelim križevima na poprsju kao da opominju na moguću inkvizicijsku egzekuciju neistomišljenika – what a show!, oni euforični dočeci osuđenih ratnih zločinaca, ona paranoja, one pjesme, one crne uniforme, oni nadgrobni spomenici u slavu ustaša-krvnika, ona valuta, ono čekićanje ploča, onaj nasilni (institucionalni) prodor prvo u medije, pa u vrtiće, pa u osnovne škole, pa na fakultete, pa evo, koliko jučer i u spavaće sobe, ono urlanje i, usred te nesnosne larme, ona sveopća, ona ubitačna – šutnja. 

Dakle, 1933. izlozi su oblijepljeni upozorenjem: 'Nijemci, ne kupujte od Židova', uvodi se zakon o legalizaciji eugeničke sterilizacije, zabranjuje se osnivanje novih političkih partija, Njemačka najavljuje napuštanje Lige naroda.

Na plenarnoj sjednici Lige naroda njemački novinar i Židov Stefan Lux istrčava pred govornicu, moli svijet da se urazumi, Židovi nestaju, viče, spriječite ovaj užas, moli Stefan Lux, ali svi šute, redari ga pokušavaju izbaciti iz dvorane, a on se onda ubija, tamo pred svima, na plenarnoj sjednici Lige naroda, prosviravši sebi metak kroz sljepoočnicu, na plenarnoj sjednici Lige naroda, ne bi li svijet progledao. 

To se događa 1936., kad Stefan Lux pojma nema kakav će tek pir luđaka uslijediti, kakav krvavi karneval pomahnitala Povijest sprema. Glasnogovornik najavljuje polusatnu pauzu. Delegati se mogu osvježiti, kaže glasnogovornik, pribrati se nakon ovog skandaloznog čina novinara Stefana Luxa. Sala se prazni, liječnici konstatiraju smrt, bolničari iznose tijelo Stefana Luxa, a čistačice hitrim pokretima peru krvlju usvinjen pod ispred govornice.

Ništa ne pomažu silna pisma upozorenja koja Stefan Lux šalje vodećim ljudima svijeta. Vodeći ljudi svijeta naglo oglušuju. Sjednica Liga naroda se nastavlja, a dan poslije, švicarske novine škrto izvješćuju o neprimjerenom djelu 'psihički labilnog' Stefana Luxa. 

Prema pisanju Tonyja Patersona u britanskom Independentu u ožujku ove godine, u Berlinu je procurio manifest nedavnog pobjednika na njemačkim lokalnim izborima, protuimigrantske stranke koja planira drakonske zakone koji bi diskriminirali hendikepiranu djecu, samohrane majke i osobe s mentalnim oboljenjima, kao i da se u školama smanji ‘prenaglašavanje’ nacističkog doba.

Ovi radikalni prijedlozi nalaze se u izbornom manifestu desničarske populističke Alternative fur Deutschland (AfD), zašto ne reći – neonacističke stranke, koja sada ima predstavnike u osam od 16 državnih parlamenata, a preko 70% Nijemaca vjeruje da je AfD na sigurnom putu da dobije zastupnička mjesta u njemačkom nacionalnom parlamentu, u Bundestagu, na izborima sljedeće godine. 

Nacrt nacionalnog manifesta, koji je sada objelodanjen, pokazuje da AfD nije samo antiimigrantska stranka, kako je djelovala u kampanji. Taj partijski manifest jasno ukazuje da AfD želi povratak na ono što naziva ‘nacionalnim’ vrijednostima u Njemačkoj. U njemu se tvrdi da je 'tradicionalna obitelj' jedini model koji može preokrenuti konstantno smanjivanje broja rođene djece u Njemačkoj. Kako bi se to postiglo stranka namjerava zabraniti abortus i učiniti razvod težim. Nasuprot tome, njemačke obitelji s djecom dobivat će financijske poticaje. Smatraju kako su samohrane majke teret za one koji plaćaju porez i da destimuliraju zdrav obiteljski život, te za njih planiraju ukidanje državnih beneficija, kao i za prestanak financiranja javnih vrtića, jer smatraju da mala djeca trebaju ostati kod kuće gdje bi se za njih brinuo roditelj.

Društveno nepodobne osobe su i one s mentalnim poteškoćama. (U Hrvatskoj – nedavno 'previdom' ukinuta invalidnina djeci s Downovim sindromom.) AfD dalje tvrdi da se alkoholičari i narkomani koji su otporni na terapiju, kao i psihički bolesni počinitelji kaznenih djela ne bi trebali liječiti u psihijatrijskim bolnicama, nego 'staviti pod ključ'.

AfD također sugerira kako hendikepirana djeca ne bi trebala 'po svaku cijenu' biti uključena u redovito školovanje jer bi, tvrde, njihova prisutnost mogla naškoditi napretku druge djece. Žele i da se dob krivične odgovornosti spusti sa 14 na 12 godina. Stranka se zalaže i za smanjivanje državnih beneficija i za porez od 20 posto za sve, što bi primarno koristilo bogatima.

Što se tiče učenja povijesti u školama, AfD namjerava prekinuti ono što opisuje kao "trenutna ograničenja" u povijesnom učenju "perioda nacionalsocijalizma". Umjesto toga predlaže "šire razmatranje povijesti", koje bi uključivalo "i pojedine pozitivne aspekte" njemačke prošlosti.

Izborni manifest AfD-a sadrži i prijedloge da muzeji i kazališta pojačaju svoju identifikaciju s 'njemačkom' u odnosu na 'stranu' kulturu.

Manifest kaže kako bi država trebala postaviti 'ograničenja' na prakticiranje islamske vjere. Minareti bi trebali biti zabranjeni kao i javno nošenje burki i nidžaba. Muslimanske organizacije izgubile bi porezne povlastice. Muško bi obrezivanje bilo zabranjeno kao i ritualno klanje životinja bez anestezije.

Dakle, program AfD-a pisan je vokabularom 20-tih i 30-tih godina prošloga stoljeća, a sadrži teze i propagira ideje, ideologiju Trećega Reicha koja se u pojedinim bitnim segmentima poklapa s ideologijom i sve češće s praksom onih u Hrvatskoj trenutno na vlasti i njihovih kvazi-neinstitucionalnih satelita. S tim da su u Hrvatskoj dodatno aktivni i profašistički ogranci Katoličke crkve.  

Globalno gledajući, zasada fašizam puzi, ali sve brže puzi, tu i tamo, ovdje i ondje i, ukoliko mu se sada ne stane na put, nije više pitanje vremena kada će toliko ojačati da će se uspraviti i iznova krenuti u svoj makabristički marš. Pojedinačni otpori tom pohodu fašizma, pa i oni u relativno malim skupinama – iako sve češći, kako vidimo, neefikasni su, nemoćni da ga zaustave. 

Smrt fašizmu može donijeti jedino masovni otpor, glasan i nedvosmislen ("radnici i seljaci i poštena inteligencija"). Takav otpor traži pristajanje na rizik i na neizvjesnost, on donosi mnoge nesigurnosti, ali on pruža jedinu mogućnost za kretanje prema slobodi. 

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Prošireni estetički odgoj (Aesthetic Education Expanded) koji je financiran u sklopu programa 'Kreativna Europa' Europske unije.