Zazorni dvojnik-vrt

Čim sam u ruke primila prvu knjigu pjesama Gorana Čolakhodžića Na kraju taj vrt za koju je nagrađen Goranom za mlade pjesnike, gotovo intuitivno sjećanje je prizvalo knjigu Projekt Poljska (2014.) Ivana Šamije, a dokaz da nisam pogriješila otkrio se već u paratekstualnom citiranju samoga Šamije: "Dane sam provodio pripitomljavajući smrt s vrtlarskom strpljivošću." Vrt me, dakle, odveo na dobar trag, a kako sam nastavila s čitanjem, srodnost tih dvaju pjesnika postajala je uočljivija, a Šamijinu projektu-vrtu pridružio se i treći: knjiga Tkiva (2016.) Marjana Čakarevića, u kojoj vrt predstavlja središnji, snovit prostor u koji subjekt ulazi u potrazi za tajnom (jezika). 

Zajedno navodim te tri recentne knjige jer se u regionalnome suvremenom pjesništvu izdvajaju po svojoj kvaliteti, ali i konceptualnosti, pri čemu je Čolakhodžićeva najmanje poezija koncepta, budući da prvotno i nije tako zamišljena. Ipak poziva da je čitamo kao cjelinu te je riječ o koherentnom i zaokruženom djelu u kojem lirski subjekt kroz pet ciklusa putuje vrtom, voćnjakom, šumom i gradom. 

Čolakhodžić vrlo rafinirano i ritmički dosljedno motivom vrta povezuje sve cikluse, a njegov je vrt također prostor iluzija i pretapanja, ali ipak nešto drugačiji. Kao što kaže Davor Ivankovac u svome obrazloženju nagrade za mladoga pjesnika: "Lirski subjekt, načinjen iz tvrde gline samog vrta, znatno je više od pukog svjedoka i promatrača svijeta, vrt je njegova istinska personifikacija i metafora, psihičko stanje i snovita halucinacija." 

Mogu samo dodati da Čolakhodžićev vrt buja snažnim i živopisnim slikama koje proizlaze iz izmjene životnih / godišnjih ciklusa i slutnje njihovih granica, a motivski se najčešće crpe iz biljnoga i životinjskoga svijeta: "Mislim da su bile jedna od popratnih naznaka jeseni, / pandan plavljenju grožđa / prvo jutarnje stezanje u grlu." I u tome je vidljivo nasljeđe Šamijine poetike, iako Šamijin vrt više simbolizira tekstualni projekt i eksperiment, a Čolakhodžićev je pak konkretnije iskustvo svakodnevice kroz koje subjekt projicira svoja unutarnja stanja. 

Iako u ovoj pjesničkoj knjizi ima lirskih crtica koje su i izrazom te konstrukcijom svijeta slične Projektu Poljska, kao što su to crtice o postapokaliptičnom životu na Žumberku sa zazornom figurom Ježa, ili čitav ciklus Spavači, autentičnost Goranova izraza ipak pronalazim u stihovanim pjesmama. Snažnijima mi se stoga čine ciklusi Detaljne pripreme, Dobra je zemlja i Nešto neriješeno s gradom. U stihu taj mladi autor jasnije pokazuje osjećaj za kompoziciju, a ljepota je njegovih pjesama upravo u postepenom otkrivanju i razgradnji pjesničkoga svijeta, te povratku subjektu u snažnome finalnom stihu. 

Već u prvoj pjesmi Naznake može se primijetiti spretno nizanje i nijansiranje slika: naznake jeseni su "mjehurići u čistoj vodi kasnih ljetnih dana", "kvržice na koži tišine", "nevidljive ptice" te "prvo jutarnje stezanje u grlu". Ta fina gradnja stiha, ali i završni emotivni impuls, kojim će zatitrati oslikani krajolici pjesme, mogu se uočiti u većini pjesama. Prvi dio pjesme Detaljne pripreme završava u "slatkom drhtaju gašenja", pjesma Preklopi u "zapahu buđenja", Ušuškavanje u "grču prema unutra", Aubade u "strepnji" – da navedem nekoliko čulnih punktova iz prvoga ciklusa. 

(Su)život te preklapanje ritma disanja prirode i čovjeka ono je po čemu je ova knjiga posebna. Naime, preklopi i pretapanja općenito su način na koji subjekt doživljava svijet oko sebe: "Ulazim u rujan, miriše proljeće" ili "sve se dogodilo, a još nije, dobra je zemlja", odnosno prelamaju se godišnja doba, prostor sna i jave, život i smrt, smrt i ljubav, kao i život i literatura. Slično kao i u Šamijinoj knjizi, sklad svijeta koji promatramo pokreće kotač kaosa, a smrt, koja odjekuje kroz lajtmotiv jeseni, uznemiruje mekoću pejzažnih slika. Smrt se pojavljuje u obliku spavača, mrtvih glasova koji hodaju vrtovima, kao smrt bliske osobe s kojom je lirski subjekt nekada radio na zemlji ("I nema više bojazni, nakon bolesti / Samo priželjkujem (djetinje, uzalud) / stalnost tvoga kašlja ujutro u voćnjaku") te kao pronađena nepoznata čeljust sa zubima u zadnjemu ciklusu.

No vrhunac destrukcije zapravo stiže u pretposljednjemu ciklusu Nešto neriješeno s gradom, u kojem će se subjektov nemir i bunt izraziti kao spaljivanje Botaničkoga vrta: "palim vrt palim vrt palim ulicu / polijevam snijegom i suzama požar i čekam / čekam da puknu stranice mog staklenika / o kad ćemo imati kišu i snijeg i vjetar / ako ne sada u stakleniku", a buktanje emocija autor će odlično popratiti ubrzanjem ritma. Naime, i ovdje me odlazak u grad podsjetio na epizodu o Detroitu u Šamijinoj knjizi, koja također priziva raspadanje i katastrofu čovječanstva, iako je kod Gorana veći naglasak na potrebi za putenošću i prelasku intimnih granica. Vrlo je simptomatično to što se ovdje uništava Botanički vrt kao neuralgična točka grada, neka vrsta rubnog, osjetljivog mjesta na kojem se najviše dodiruju moć prirode i čovjeka. U ovome ciklusu najbolje se vidi kako je mladi autor pjesnik emocionalnih pobuda, a ciklus se odlično uklopio i u okvir najava jeseni / smrti, kao žarište svih unutarnjih prelamanja.

Iako ne bih rekla da je zazorno opća klima ove knjige – prije bih je opisala kao melankoliju prolaznosti, popraćenu ekstatičnošću nedokučivosti kozmosa – knjiga nosi motive zrcalnih odraza, duhova i dvojništva, koji su ključni za figuru zazornoga dvojnika, kako je opisuje Freud. Ima nešto od bojazni od trošivosti vlastitoga tijela u Čolakhodžićevu strpljivom i pozornom vrtlarenju, no ono što me više proganjalo tijekom čitanja bio je taj dvojnik-vrt, vrt kao simbol prostora imaginacije, koji se umnaža u mojim čitanjima. 

Sjetila sam se zatim mnogih meni značajnih vrtova u naslovima: Skrovitog vrta Luke Paljetka, knjige studija Kaliopin vrt Dunje Fališevac, Mihalićeve knjige pjesama Vrt crnih jabuka i Vrkljaničine Soba, taj strašan vrt, knjige priča Vrt s 1001 žaruljom Miroslava Mićanovića… Kao da sam se složila s Čolakhodžićem – na kraju taj vrt – pronašavši svoj užitak u tradicijskim i drugim prožimanjima. Iako bi možda moje zadovoljstvo njegovom knjigom bilo potpunije da me čitavo čitanje nije pratio dvojnik-vrt Projekt Poljska, moram naglasiti kako je riječ o vrlo darovitom i zrelom pjesničkom glasu koji bi mogao zauzeti važno mjesto u našemu suvremenom književnom vrtu.