Rušilački pothvat na duge staze

Tekst o trećoj zbirci Alena Brleka naslovljenoj Sang (franc. sang: krv), a objavljenoj u sklopu 12. kola biblioteke Poezija Hrvatskog društva pisaca može započeti na različite načine. Na primjer: Sang je zbirka od trideset i tri pjesme nepodijeljene u cikluse. Ili, Sang je zbirka od trideset tri pjesme u trideset i tri ciklusa. Ili, Sang je poema razdvojena glosama koje se doimaju kao naslovi. Ili, Sang su fragmenti poeme ili pjesama rekonstruirani u cjelinu s uredničkom glosama. Ili, Sang je zbirka od šezdeset i šest pjesama od koji je polovica pjesama sastavljena od jedne ili dvije riječi. Ili, Sang je zbirka od trideset i tri pjesme s pratećih trideset i tri likovna motiva predstavljenih u vidu riječi. Odnosno, Sang je zbirka od trideset i dvije pjesme s obzirom na to da pjesma Bog nema tekst. Odnosno, pitanje je kako ćemo brojati pjesme razdvojene u dijelove s asteriskom (*). Da zaključimo ovaj odlomak, Sang je zbirka koja, kao i ranije Brlekove zbirke, svojim oblikovanjem potencira mnogoznačnost i izmiče jednostavnom ili jednoznačnom opisu.

Koja god bila željena namjera autorske, uredničke i/ili dizajnerske odluke kojom su naslovi postavljeni na lijevu stranicu, a tekstovi pjesama na desnu stranicu, tako da je svaka pjesma na neki način duplerica – ona ima svoj učinak. Naslov prostorno razdvojen od teksta pjesma ima svoju samostojnost, a istovremeno pojačava svoju (označiteljsku i značenjetvorsku) vezu s pjesmom. Istovremeno se čini i manje relevantan i više relevantan za razumijevanje pjesme. Štoviše, ovaj način oblikovanja zbirke čini mi se kao dobrodošla inovacija u grafičkom oblikovanju pjesničkih zbirki, kao spretan i poželjan postupak za oblikovanje ove konkretne Brlekove zbirke, začudno komplementaran njegovoj poetici. 

Brlekova poetika, priznajem, mnogo puta me zbunjivala. U prethodnim zbirkama podsjećala me je na verbalni fenomen glosolalije, kada govornici, najčešće u vjerskom zanosu, izgovaraju niz slogova, složenih u veće ili manje jedinice i obilježenih jezičnim ritmom i melodijom pa se doima da govore neki jezik, mada nanizani slogovi nemaju unutarnju organizaciju i sustavni odnos između riječi i značenja. Naravno, nisam mislio da su Brlekove pjesme nizovi slogova bez smisla, no bile su mi teško razumljive. Marketing i kritika – koji su promovirali Brleka i njegovu poeziju na tragu pjesničke teozofije za postmoderno doba – nisu olakšavali u čitanju. Pjesme u Sangu čine se kao inovacija njegovog jezika i poetike. Stoga, ako krenemo od toga kako Brlek koristi sam jezik, a zatim što je u tom jeziku, dolazimo do poetike koja vjeruje u plastičnost i oblikovnost te značenjsku potencijalnost riječi.

Na jezičnoj razini, konkretnije – na gramatičkoj razini, Brlekove pjesme u Sangu (kao i u ranijim zbirkama) značajno obilježavaju glagoli, što se možda čini kontraintuitivno s obzirom na njegovu inače čestu upotrebu imenica. Gramatički pjesme u Sangu karakterizira prošlosnost. Premda ne bi bilo posve točno reći da je riječ o svim glagolima, ali mnogi glagoli su u perfektu, toliko da djeluju da je čitava zbirka pisana u perfektu. Zbog toga pjesme su u plodnoj tenziji između statičnog prizora imenica i glagolskih pridjeva radnih i dramatičke dinamike svake pjesme. Dobar su primjer stihovi: "ostavljen u pustoši logoreje bio sam bik / s poljupcem na čelu. / Budilo se proljeće ugljena na mrkim poljima / govora" iz pjesme Vrtlar u zbirci Sang. Nasuprot Sangu, u njegovoj drugih zbirci Pratišina, dominirao je efekt sadašnjosti, s dominantnim prezentom. Dovoljno je ovim stihovima usporediti primjerice stihove: "Zejna Vuk udiše i ispušta dah u voćke. / Voćke su tople / i događa se precizna nježnost kao / haljina miriše na plavi Radion" (Skica za dramu) ili sljedeće:  "To su kupole. Duplje. Kaluplja. Peći / To ondje su hramovi, kažu (…)" (Portret) iz zbirke Pratišina. Ako je Pratišina iz svoje gramatike stvarala dojam kazivanja in situ, Sang ide u drugom smjeru: u smjeru (fragmenata) priča. U oba slučaja postiže se efekt bezvremenosti i aktualnosti prizora u pjesmi.

Brlekov pjesnički jezik u Sangu je poprilično čitljiv i razumljiv, jednostavan u izostanku njemu ranije karakterističnih sintaktičkih vratolomija i interpunkcijskih konstelacija. Štoviše, čini se da je Brlek u odnosu na prethodne zbirke u pojednostavljenju svog jezika odustao od plastičnosti riječi. Primjerice, u Sangu nema interpunkcijskog kasapljenja koje je karakteriziralo pojedine pjesme u Metakmorfozama i Pratišini, poput: "materi(ji) pjevam: / di,sati prolaze krug,om om om. / Disa,nju tikati tik-tak tak,til zvuka / di,sanje leti kožom. Svjetlom. / Svijet. Lom" (Songularity; zbirka Pratišina). Tek na jednom mjestu spojenica dobrojutrodijete više je naznaka cjelovitosti iskaza i jedinstvenosti namjere.

Uobičajene postupke stvaranja i/ili rastvaranja riječi na morfeme zamjenjuje učinkovita jednostavnost igre riječima i zvukova, poput: "ni mi ni mir ni mirisi djetinjstva / ni sreća ni sezona lubenica" (Noć). Štoviše, čitatelju je omogućena mnogostrukost ritma čitanja. Naime, pjesme diktira ritam interpunkcije, koja nema ulogu raščlambenog alata riječi, već ulogu markera sintaktičkih i misaonih cjelina, na momente poput retoričkog pomagala ili markera metra. Sang nema rimu, no pojedine pjesme skrivaju elemente s začudnom ritmičnošću koja će evocirati rimu, poput: "moja kuća, tvoje tvoje, lizat ću ti rane / sve životinje to rade" (Uspostavljanje molitve). U tom smislu pjesme je moguće čitati s raznolikim dramskim intonacijama i namjerama: kao sumanuto brz govor bez interpunkcije ili polagano nabrajanje, stih po stih ili cijelu pjesmu odjednom. Ako se Brlek i odrekao voljnosti da riječi (pre)oblikuje i kasapi tražeći u njima nove leksičke mogućnosti, to ne znači da je odustao od značenjske podatnosti i oblikovnog potencijala riječi.

Koliko god bilo lako krenuti tim putem interpretacije, pridavati Brlekovoj poetici u Sangu kojekakva mistička svojstva osporilo bi njezinu prizemljenost, utemeljenost u materijalnom i konkretnom, njezinu političku motiviranost i pozicioniranost. Pridavati joj auru religijskog filozofiranja dokidalo bi zapravo ingeniozne igre motivima i činjenicu da propušta, primjerice, elemente i značenja popularne kulture u pjesnički tekst. Simbolika teksta i pjesničke strategije utemeljene su na vrlo konkretnim i materijalnim motivima, a koji uspijevaju biti zanimljive varijacije na već utemeljene figure iz povijesti književnosti. Figura ljubavnika koji umire od ljubavi ili zbog ljubavi predstavljena je kao "bik / s poljupcem na čelu", no koji ne umire, već se preobražava u sestru među sestrama (Vrtlar), pri čemu je odabir sestrinstva nasuprot pobratimstvu značajan odabir, u kojem neće promaknuti asocijacija na obraćanje voljenoj kao sestri ili motive ženskih zborova, primjerice iz Pjesme nad pjesmama.

Metafore u pjesmama su jasne i evokativne. Kada Brlek piše: "(…) u tebi / budila se amerika svaki put kada bih rekao ljubav / ljubav je talog slobode / primi se motike" (Hermit), lako je zamisliti slike i parodije slika američkog imperijalizma, koji stvara pustoš i naziva je slobodom. Motiv medija koji rasplamsavaju strasti, "kure" vatru u gledateljima, u pjesmi Rušenje države sjajno je prikazan kroz motiv lopata s ugljenom koje ulaze u gledatelje – ljude svodeći na kotlovnice ili peći, prizor čineći fizičkim i tjelesnim i zloslutno sugerirajući razmjere huškačke industrije. I kao što je pjesnički subjekt u Vrtlaru lako prekoračio u ženski rod postajući "sestra među sestrama", u Rušenju države pjesnički subjekt ("plav i neprevodiv") spreman je reći "leave britney alone" poput uplakanog Chrisa Crockera u poznatom memu. Metafore ponegdje oslabi njihova daljnja razrada ili nejasni i slabo poznati elementi kao kojekakvi značenjski štucaji. No unatoč tome, Brlekove su pjesničke strategije zanimljive i bogate. Pjesme se, k tome, međusobno nastavljaju, nadopunjuju, osporavaju i komuniciraju.

Zbirka je eksplicite programski ekološka i pacifistička, usudio bih se reći i anarhistička: "Do tad moramo podmetati nogu strahu, / Googleu, državi" (Noć); "…Rekao shvatit ću oštricu / samo ako je položim u meki trbuh brata. Nikada" (Čovjek); "Šutio sam ukrug / jer sve što sam mogao dati bili su šrapneli" (Cvjećar); "smrt fašizmu brza i trajna, bogu srednji rod" (Uspostavljanje pisma). Štoviše, pjesnički subjekt ili drugi subjekti u pjesmama redovito odustaju od oštrice i upućuju na drugo oruđe i druge njegove uporabe. Jezik sam je predstavljen kao oruđe, no "Jezikom se, ipak, okopava, ne raznosi" (Cvjećar). Motivi vrtlara, cvjećara, motika i okopavanja, sestrinstva i rada te kultiviranja – u sebi ustrajno nose obećanje neke ljepote i bolje budućnosti. Unatoč tome što su pjesnički subjekt i oni koje objedinjuje u svoju množinu u suštini predstavljeni kroz negaciju, kao nespremni, poraženi, prevareni, ali u tome što su oni ti "koji žele biti lijepi" (Godina), zbirka kao da upućuje da je Brlekov pjesnički državno-/društveno-rušilački ljubavni pothvat onaj na duge staze.

Ako je zbirci išta zamjeriti, to je urednički postupak koji je rezultirao pjesmom Bog kao sastavnim dijelom zbirke, tj. listom bez teksta nasuprot naslovu, a koja se doima kao loša marketinška udica i nepromišljeno mistificiranje prizemljene poetike i njenog autora. Ako izostavimo pjesmu Bog, Sang je izvrsna zbirka pjesama. Ona se nadaje ne samo kao zbirka društveno angažirane poezije nego kao zbirka ljubavne poezije. Ona je argument u raspravi o ulozi jezika i poezije i njihovoj političnosti. Ona je kultivirani nastavak njegove poetike; zavodljiv i jasan, bogat i jednostavan, autentičan i slojevit proces i produkt formiranog i utemeljenog pjesničkog glasa.