O važnosti slučaja

Tekstovi mogu nestati bez da itko zna da su ikada postojali, a mogu nestati i tekstovi koji su poznati i za koje je pravo čudo da ih više nema. Pritom ne mislimo na tekstove izgubljene u oceanu vremena, već na one koji su nastali relativno nedavno u kontekstu povijesti književnosti. Nestanak nekih od tih tekstova nalikuje 'nestanku' pomoćnica mađioničara u čarobnim kutijama. Recimo, to se dogodilo s pričom The Cancer of Superstition H. P. Lovecrafta, koju je od njega 1926. naručio upravo jedan od najpoznatijih mađioničara u povijesti, veliki Harry Houdini. Riječ je o priči koja nikada nije dovršena, vjerojatno zbog Houdinijeve smrti iste godine. I sada najednom, 90 godina od nastanka, tekst se čudnovato pojavio – nedavno je pronađen među papirima Houdinijeve udovice, koji su se sve ove godine nalazili u sada zatvorenoj prodavaonici mađioničarske opreme.

Baš kao u mađioničarskom triku, mnogo toga se gubi i nestaje samo da bi se opet nenadano pojavilo. U rijeci književne povijesti određene stvari se gube, nestaju poput ponornice, e da bi izletjele natrag u okoliš, katkad u potpuno drugom dijelu svijeta, drukčijem podneblju, izmijenjenom kontekstu. Neke stvari u književnosti nestaju zauvijek, neki stari tekstovi ili književni postupci izranjaju u potpuno neočekivanom trenutku i njih se tada može čitati na drugi način, ili upregnuti u nešto posve novo.

Iako postoje razlozi zašto se nešto baš u nekom konkretnom trenutku opet pojavljuje i vraća iz ništavila zaborava, činjenica je da često važnu ulogu u tom procesu igra slučaj. Upravo slučaj može dovesti do toga da se neki pisac pojavi pred očima drugog pisca udaljenog godinama ili stoljećima i da dođe do uspostave veze između dva duha, točnije dva teksta. Dovoljno je sjetiti se brojnih pisaca koje su pariški nadrealisti rehabilitirali i iščupali iz ralja langolijerskog zaborava, mnoge od njih pukom igrom slučaja. U tom smislu povijest književnosti može se usporediti sa skladbom na prepariranom klaviru, kod kojeg se u toku izvedbe među žice umeću i iz njih uklanjaju metalni, drveni, gumeni ili plastični objekti čime se postižu neuobičajeni zvukovni efekti i gubi deterministički aspekt. Drugim riječima, upravo slučaj ne samo da igra jednako važnu ulogu kao i partitura ili muzičar, već se probija u prvi plan i može zadobiti kvalitetu sudbinskog.

Uz to, riječ 'prepariranje' ima nekoliko značenja, od biokemijskog zaštićivanja tijela kako bi ga se sačuvalo, pa sve do medicinskog, gdje se odnosi na proces izlučivanja odnosno odstranjivanja nekog organa njegovim odvajanjem od okoline. Neki književni tekstovi bolje od drugih funkcioniraju odstranjeni iz vlastitog konteksta. To ne ovisi samo o tekstu već upravo o kontekstu, odnosno razini razumijevanja uvjeta nastanka teksta, što vodi i boljem razumijevanju samog teksta. Analogno tome, neki mediji izražavanja su ovdje u povlaštenijem položaju. Jer, na primjer, iako ne bi bilo pametno poistovjećivati srednjevjekovne nabožne tekstove i sakralno slikarstvo, književna djela ipak mnogo više pate zbog istrgnutosti iz svog prirodnog okruženja. Mnogo također ovisi i o stupnju kulturne aproprijacije, pa je tako sasvim logično da tekstovi koji ne spadaju u kanon i ne može ih se smatrati klasicima mogu mnogo lakše nestati iz kolektivne svijesti, čime se povećava rizik i od fizičkog nestanka teksta. No naposlijetku, činjenica je da slučaj igra ogromnu ulogu u nestajanju, baš kao i otkrivanju dotad nepoznatih tekstova koji mogu promijeniti tok povijesti književnosti, baš kao što i određuje da neki tekst zbog nekog razloga ne bude objavljen i samim time ne utječe na književnost.

Dva primjera iz naših krajeva najbolje pokazuju značaj slučaja u tom smislu: prvi je pronalazak ključnog teksta starorimske književnosti, Petronijeve Cene Trimalchionis u biblioteci humanističkog učenjaka Koriolana Cipika u Trogiru, a drugi činjenica da roman Isušena Kaljuža Janka Polića Kamova zbog ovih ili onih razloga nije objavljen gotovo pola stoljeća od nastanka, zbog čega nije ni mogao utjecati na hrvatsku modernu i avangardnu književnost.

***

Dakako, ne treba izjednačavati fenomen izgubljenih i pronađenih tekstova u stvarnosti s konceptom pronađenog teksta kao postupka u okviru pripovjednog teksta. Upravo je taj postupak klasična igra moderne književnosti, ako modernu književnost promatramo kao skup tekstova od početka ranog novog vijeka. Baudelaireov slavan i tek naoko jednostavan iskaz Il faut être absolument moderne, o nužnosti da se bude apsolutno moderan, kao ideal bi mogao imati jedan od ključnih romana svjetske književnosti, Don Quijote genijalnog Cervantesa.

Upravo se postupak pronalaženja teksta i pojava Benengelija pokazuje kao jedan od najzanimljivijih u tom romanu koji je od svoga nastanka nešto poput središta romaneskne galaksije, kompendij bezbrojnih inovacija zbog kojih se ovaj roman uvijek čini kao da je napisan jučer, ili kao da će tek biti napisan. Njegova modernost je njegova bit. Pronalaženje teksta je princip sličan fenomenu objet trouvé koji će postati aktualan u likovnoj umjetnosti više od 300 godina nakon nastanka ovog genijalnog djela. Raspon mogućnosti i čitanja koje taj postupak otvara je beskrajan, od samog pitanja slučaja pa do otvaranja polja igre s dijegetskim razinama.

Roman kao radikalno inkluzivni književni fenomen time je otvorio i posljednju etapu u igri dijegetskih razina: stupanje na scenu stvarnosti, a samim time i otvaranje prostora za direktno sudjelovanje čitatelja u procesu razvitka romana, zbog čega je tek mali korak od Don Quijotea do Cortázarovih Školica. Jedan od autora koji se u svojim romanima igrao s ovim postavkama je Roberto Bolaño, koji otvara prostor čitatelju u svojim romanima, poput Muka pravog policajca, gdje je policajac zapravo čitatelj.

Također, to je bez sumnje jedan od razloga Bolañove kontinuirane opsjednutosti nestajanjem i pronalaženjem pisaca i tekstova. To saznanje otvara brojna nova polja u čitanju njegovih romana, od Divljih detektiva pa sve do romana 2666, gdje osim nestanka pisca kojeg traže brojni likovi u romanu, uključujući i čitatelja, određenu ulogu ima upravo slučaj. Pustinjska sekvenca s atmosferilijama, odnosno naletima vjetra na objekt-knjigu kao kod Marcela Duchampa, istovremeno je i briljantna minijatura kao i filozofsko bojno polje.  

Baš kao i kad je bila riječ o nestanku i javljanju teksta, jako je zanimljiv i fenomen nestanaka nekih pisaca. Za razliku od filozofski i književno opravdanog koncepta nestanka u književnim tekstovima, stvarni nestanci pisaca i njihovo iznenadno pojavljivanje, poput slavnog nestanka Agathe Christie, često nemaju apsolutno nikakve veze s književnošću. Štoviše, baš kao i kod notornog nestanka Joea Strummera 1982. godine, zapravo obične podvale i zezanja s fenomenom publiciteta, tako je i slavna krimi-autorica optužena da je 'nestala' samo zbog  publiciteta, odnosno kako bi mistificirala vlastitu personu i prodala više knjiga.

No, isto se ne može samo tako ustvrditi za autora i urednika iz Hong Konga, Leeja Boa. Riječ je o jednom od petoro ljudi iz izdavačke kuće koji su nestali u decembru, što su mnogi odmah povezali s predstojećim objavljivanjem knjige koja kritizira kinesku vladajuću politiku. Otad pa sve do danas i 'povratka' Boa, ljudi iz izdavačke kuće su se ipak postepeno vraćali, doduše uz posve bizarna objašnjenja njihovih nestanaka. Isto vrijedi i za Boa, koji je rekao da nije otet i da je bio u Kini gdje je pomagao prijatelju u njegovoj sudskoj parnici.

***

Princip razmatranja povijesti kao 'povijesti velikih', dakle čudnovatog mehanizma kojeg pokreću isključivo velikani, giganti koji nadilaze svoje vrijeme ili objedinjuju u sebi sve elemente određene ere, odavno je… pa, stvar prošlosti. Nietzsche je, recimo, promatrao povijest, koja u sebi objedinjuje i povijest filozofije, književnosti i umjetnosti, kao neku vrstu alpskog krajolika, s vrhuncima u izmaglici koji zasjenjuju mirijade minornih pojava, nebitnih mediokriteta i malih ljudi. U takvom pogledu na povijest kao povijest vrhunaca, komunikacija postoji, ali gotovo je nevidljiva svima onima dolje, tj. gotovo čitavom čovječanstvu.

Kada već koristimo sliku planinskih vrhunaca kao poredbu, za predodžbu načina komunikacije giganata preko provalija vremena čini se sasvim prikladnim poslužiti se Tolkienovim opisom komunikacije na golemim razdaljinama u Gospodaru prstenova; domino efekt paljenja ogromnih lomača na planinskim vrhuncima usporediv je s 'napretkom', ili bolje reći mijenama u povijesti, pa samim time i u povijesti književnosti.

Povijest je kao povijest svjetionika u magli vremena, kao u Baudelaireovoj pjesmi Les Phares, gdje opisuje gigante slikarstva od Leonarda, Michelangela, Rubensa i Rembrandta pa sve do njegovog suvremenika Delacroixa. (Baudelaire nije prvi pisao pjesme o slikarima, ali je prvi to činio na ovakav način zašavši u prostor podsvjesnog, i pritom kreiravši svojevrsni podžanr u okviru moderne koji je doživio vrhunac s autorima poput Osipa Mandeljštama)

Potpuna suprotnost takvom shvaćanju književne povijesti kao hero ball velikana kroz ere i tisućljeća, jest povijest književnosti kao efemerilija, odnosno gledanje na nju kao na totalitet, a sveukupnost je zapravo gotovo u potpunosti sazdana od beznačajnih, sporednih tekstova. U smislu procenata upravo oni sačinjavaju povijest književnosti, fenomen kojeg tvori i ono što postoji, ali, samo naoko paradoksalno, i ono što ne postoji.

I ono što je nestalo.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta "Uvjeti suvremenog književnog polja" koji je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).