Začitavanje: 'Školice'

Govorim iz iskustva: ako biste, sve donedavno, poželjeli nabaviti vlastiti primjerak Školica – onaj beogradsko-sarajevski, do sada jedini prijevod na naš i jezike koji su nekada bili naši - čekali su vas mjeseci uzaludnog i krajnje frustrirajućeg obilaženja antikvarijata, čiji bi vam vlasnici redovito sažalno objašnjavali da se ne sjećaju jesu li tu knjigu uopće vidjeli u zadnjih nekoliko godina. Roman je, jednostavno, bio skoro pa nenabavljiv – i kada mi ga je prijateljica konačno donijela iz Sarajeva, pronašavši ga na nekakvom uličnom štandu, u hrpi starih knjiga, bio je to valjda jedan od tri primjerka koji su slobodno cirkulirali ex-yu tržištem. A potražnja je – barem su me tako uvjeravali oni sažalni vlasnici - itekako postojala. Zbog svega toga, dugo mi je bilo potpuno nejasno kako se netko nije dosjetio ponovno izdati Cortazarov najpoznatiji i najvažniji naslov.

I konačno - evo ga. U katalogu Naklade Pelago, koja objavljuje rijetko, ali probrano, u rafiniranom prijevodu Dinka Telećana, sjajno dizajnirane i pažljivo opremljene, Školice su, jasno je već sada, jedan od značajnijih ovogodišnjih nakladničkih događaja, usporediv s, recimo, nedavnim Frakturinim novim prijevodom jednog drugog romana iz najužega kanona dvadesetstoljetne svjetske književnosti, Musilova Čovjeka bez osobina.

Školice iz naslova su, naravno, ona poznata dječja igra: nacrtaš niz 'kućica' kredom na asfaltu pa šutiraš kamenčić iz jedne u drugu, prateći ga skakutanjem na jednoj nozi, od prve – 'zemlje' – do posljednje – 'neba', što je kod Cortazara lutajući motiv i središnja metafora jedne od dominantnih preokupacija romana, zaigrane potrage i putovanja ka transcendenciji. U igru je uvučen i čitatelj: 'otvorena struktura' knjige nudi mu najmanje dva, a dopušta beskonačno mnogo načina da putuje tekstom. 155 poglavlja, naime, podijeljeno je u tri dijela: S one strane, S ove strane i S drugih strana, a tamo gdje 'obični' romani obično imaju predgovor, ovdje stoji Putokaz i nudi nam alternativu: čitati roman uobičajeno, stranicu po stranicu i poglavlje po poglavlje, i tako doći do kraja drugog dijela, nakon čega treći možemo 'bez grižnje savjesti preskočiti', ili slijediti 'linkove' na kraju svakoga poglavlja, koji nas kroz pripovijest vode napreskokce, pa počinjemo 73., vraćamo se na prvo, nastavljamo drugim, onda skačemo skroz do 116., pa natrag na treće… Ovaj 'nekonvencionalni', izlomljeni, nelinearni, izazovniji i puno zabavniji način skakutanja kroz tekst plete onda znatno gušću hipertekstualnu mrežu asocijacija, aluzija, digresija, narativnih tokova… A naposlijetku, nitko vam ne brani da romanom lutate i u skladu s nekim vlastitim sistemom ili potpuno proizvoljno.

Obrisi fabule u svakom će slučaju izroniti: priča o siromašnom intelektualcu Horaciju Oliveiri i njegovoj ljubavi s djevojkom Magom, u Parizu, pedesetih. Dane i (pogotovo) noći provode uglavnom s njegovim društvom, raznoraznim pomaknutim individuama okupljenima u neformalni boemski Klub Zmije, koji, uz alkohol i jazz, raspravlja o umjetnosti, spoznaji i posljednjim stvarima. Ali, kada Magin maleni sin umre, ona nestaje, a Horacio napušta prvo klub, potom i Pariz, vrativši se u Buenos Aires, gdje u početku radi u cirkusu, potom u instituciji za mentalno oboljele, a konačno iznova sreće Magu…

Ono što Školice uvrštava među najveća djela hispanoameričke književnosti, međutim, nije (samo) fabula, nego zapanjujuća, bogata, nedogledna kompleksnost značenjskih slojeva u kojima se uspostavljaju opozicije reda i kaosa, nužnosti i slučajnosti, propituju instance autora, pripovjedača i umjetničkog stvaralaštva, dok se jezik napinje u opipavanju vlastitih granica. Tematsku je raznovrsnost i složenost Školica teško čak i naznačiti u ovako kratkom prikazu: o njoj je, uostalom, već ispisana pozamašna biblioteka sekundarne literature. Ono što se može jest rasuti pregršt suvenira s putovanja Cortazarovim svjetovima: onu prekrasnu rečenicu o jazzu i njegovoj povijesti koja se razlijeva preko dvije stranice poput nekog lucidnog Coltraneova sola, poglavlje napisano izmišljenim 'gliglijskim' jezikom koji u Telećanovu prijevodu kao da balansira rubom razumljivosti, pa onda ono 'udvojeno', u kojem jedna priča teče neparnim, a sasvim druga parnim recima… Školice su grandiozni, ali strukturom i narativnom arhitektonikom razigrani labirint u kojem na gotovo svakom skretanju naiđete na poneki takav, dragocjeni suvenir.

Boris Postnikov