Narodi strahuju od knjiga

Prošlo je godinu dana otkada je grupa islamskih fundamentalista napala parišku redakciju lista Charlie Hebdo. Ovaj satirički časopis prvu godišnjicu tragedije obilježio je naslovnicom na kojoj je istaknuto kako onaj tko je odgovoran za napad prije godinu dana, baš kao i za masakr koji se dogodio prije dva mjeseca u istom gradu, još uvijek nije priveden pravdi.

Čitatelj ne treba biti previše inteligentan da shvati kako nije riječ o osobi koja je isplanirala napad, a koja još nije uhvaćena, već o entitetu koji stoji iza bezbrojnih zločina u posljednjih tisuću godina. Naslovnica ovog broja Charlie Hebdoa, tiskanog u milijun primjeraka od kojih je velik broj namijenjen stranim tržištima, sasvim izravno i bez ikakvih ograda daje do znanja da je za prošlogodišnji napad odgovoran bog. Ili Bog, svejedno. I da će biti odgovoran za sve napade dok se stvari u glavama ljudi ne promijene. A da se stvari promijeniti neće, savršeno je jasno. Štoviše, promjena može biti, ali u drugom smjeru; gdje fundamentalizam više neće biti fundamentalizam, već naprosto fundament budućeg društva.

Čim je objavljeno kako će izgledati naslovnica, znalo se da će naići na veliku kritiku, i to ne samo u islamskom svijetu, već i na Zapadu. I zaista, nije trebalo dugo čekati na negativne reakcije koje su išle od zgražanja, preko negodovanja zbog 'simplificiranja stvari' i 'banalizacije zločina' pa sve do savršeno očekivanih, ljigavih strelica 'zabrinutosti' koje su odmah odaslane iz Vatikana u smjeru Pariza. Ta 'zabrinutost', koja se na litre može iscijediti iz svakog broja novina L'Osservatore Romano, artikulira se i u mozgovima većine političara i 'umjerenih intelektualaca' koji su se osvrnuli na tu simplificiranu, odveć pojednostavljenu, banalnu, neupućenu, štoviše čak i uvredljivu, da, prosto uvredljivu poruku koju su preživjeli novinari ovog lista tako bezobrazno i bezobzirno istaknuli na naslovnoj stranici, urbi et orbi.

Jedino se izgleda u Izraelu nisu previše razbjesnili niti zabrinuli zbog ovakvog vrijeđanja boga; prvo, jer to nikako nije njihov bog kojeg neupućena i bezobrazna piskarala i karikaturisti tako dovode u vezu sa zločinima, usprkos pacifizmu i umjerenjaštvu koje iskazuje 99% vjernika (bez obzira na koju veliku svjetsku religiju pritom mislili). Drugo, jer Izraelci imaju važnije probleme.

Primjerice, zbog opasnosti da se pomladak Izabranog naroda ne bi kojim slučajem pomiješao s pomlatkom naroda koji se klanja bogu koji je odgovoran za napade u Parizu. U tu svrhu izraelske vlasti nisu ostale tek na praznim riječima, već su učinili i neke konkretne mjere.        

Izraelsko ministarstvo obrazovanja uklonilo je s popisa lektire u srednjim školama roman Život na granici autorice Dorit Rabinyan koji govori o ljubavi Izraelke i Palestinca. Ova je knjiga očito toliko opasna da je zbog nje ustanovljen poseban odbor pri Ministarstvu koji je imao proučiti kakve bi implikacije čitanje takvog djela imalo na mlade, još nedovoljno formirane umove. Na čelu tog odbora nalazi se Dalia Fenig, koja je istaknula kako roman "u ovom času može učiniti mnogo više zla nego dobroga". Dalia je pobliže objasnila stav Ministarstva:

"Brak s ne-Židovom svakako nije ono čemu naš obrazovni sustav želi poučiti djecu. Možete se ne slagati s takvim stavom, ali to je naprosto tako". Također, dodala je da to ne znači da se djecu uči da nemaju nikakve odnose s ljudima islamske vjeroispovijesti, potvrdivši svoje riječi činjenicom da se među lektirnim naslovima nalaze knjige koje govore o odnosima Izraelaca i Arapa. Izraelski ministar obrazovanja i član vladajuće ultradesničarske partije Naftali Bennett u potpunosti je stao iza odluke svoga odbora, rekavši kako se u Izraelu, barem dok su on i njegovi domoljubi na vlasti, neće poučavati knjige koje opisuju izraelske vojnike ne kao heroje već kao ratne zločince.

Autorica Dorit Rabinyan se uopće ne slaže s takvim pogledom na svoj roman, u kojem je ispričano kako se Izraelka iz Tel Aviva zaljubila u Palestinca sa Zapadne obale prilikom slučajnog susreta u New Yorku. "Mislim da knjiga ima čak i donekle konzervativan, cionistički stav u svojoj podlozi", rekla je autorica, što očito nije bilo dovoljno Ministarstvu da je vrati na popis lektire. Isaac Herzog, pripadnik glavne opozicijske snage lijevog centra u Knessetu, Cionističke unije, u povodu ovog slučaja javno se zapitao: "Recite mi, zar se Narod knjige boji knjiga? Zar se Narod knjige boji priča? Ili se knjiga i priča boji ministar? Riječ je o mračnom pogledu na svijet koji ne vjeruje u procjenu javnosti, a niti u mlađu generaciju koja je mnogo otvorenija od prethodnih pokoljenja."

No, baš kao što se vladajući u zemlji Naroda knjige boji knjiga i priča, tako se knjiga i priča boje i drugi narodi Knjige, doduše druge Knjige. Pitajte samo Colma Toibina kojeg su napadali irski katolici zbog Marijinog evanđelja ili C.K. Steada koji se suočavao s bijesom zbog knjige Zvao sam se Juda. A u Izraelu je u pitanju tek obični ljubavni roman, koji se ne bavi likovima iz vjerske baštine.



U tom smislu, očito je kako bog, ili Bog, bez obzira o kojoj vjeroispovijesti je riječ, ne samo da nije priveden pravdi, već se dobro ukopao na položaje duboko unutar onoga što se nekada nazivalo sekularnim društvom. Ako se ovako nastavi, krici poput onog s naslovnica Charlie Hebdoa uskoro bi mogli postati tek kuriozitet o kojem će se pisati u budućim historijskim čitankama koje će obrađivati period izdisaja evropskog sekularnog društva. Ili se o tome neće pisati, da se nekoga ne bi uvrijedilo.