Kurve i bordeli u književnosti

Victor Hugo

Iskustva znamenitih pisaca i umjetnika s prostitutkama kao tema nekima se možda doima vulgarnom i posve tračerskom eksploatacijom, nekom vrstom prostituiranja književnosti, no čak i kad bi se kojim slučajem složili s takvim stajalištem, nakon što dobiju svoju literarnu, umjetničku obradu, ona to prestaju biti i ulaze u područje kojem je sasvim legitimno pristupiti iz smjera analize pripovjednog teksta. Nakon ove nemušte ograde, odmah možemo reći da je nekad seks s prostitutkama dolazio gotovo pod normalno kao književna tema, štoviše, na Zapadu je to izgledalo tako u najmanju ruku sve do početka tzv. 'kratkog stoljeća', dakle do perioda nakon svršetka Prvog svjetskog rata. Brojne su ispovjesti pisaca o svojim posjetima bordelima, neki o njima pišu u smislu potpunog ogoljavanja i bodlerovskog kirurškog seciranja vlastite ličnosti, dok je kod drugih pisaca, koji temi pristupaju retrospektivno, sa značajnijim vremenskim odmakom, prisutna doza kajanja, često zbog kršćanskog kamena od pet tona kojega se ljudi Zapada nikako ne mogu otarasiti. O kurvama i iskustvu s njima pisci su pisali oduvijek: primjera je bezbroj. Prostitutke su mnogo toga dale književnosti i književnicima, ali ponešto su im i oduzele. Pjesnik Katul je u 1. stoljeću  pisao o kurvi koja mu je maznula važne stvari: Adeste, hendecasyllabi, quot estis.

Dvije tisuće godina kasnije, Charles Bukowski odaje priznanje i Katulu i prostitutkama u pjesmi 'To the Whore Who Took My Poems'. 

I hrvatska književnost, zanimljivo, u onom već spomenutom periodu koji svršava u zenitu historijske avangarde nije lišena tekstova na temu kurvi i bordela, što nam zapravo mnogo govori, ako uzmemo u obzir kronično pomanjkanje svega karnalnog u našoj književnosti, a o pravoj erotici da i ne govorimo. Hrvatska književnost nije imala svog Apollinairea, nije imala sočnu i mesnatu erotomansku podzemnu bujicu, pa u tom smislu kao paradigmatski primjer pada na um zaprepaštenje mladog A.B. Šimića koji upada u sobu u kupleraju Ulderiku Donadiniju dok je ovaj usred kunilingusa. Kratak fragment u kojem Šimić opisuje svu šokantnost tog prizora izuzetno je zanimljiva partija, i vjerojatno jedinstvena u kontekstu hrvatske književnosti. O svojim iskustvima s bordelima pisali su uglavnom upravo oni hrvatski pisci od kojih bismo to i očekivali, poput Kamova, dok se recimo u Krleže ta tema, kad bi došla na red, pretvarala kao i obično u nesretni naratopad bez konca i kraja. I da!, ako ikoga zanima, Krleža nije kao mlad išao u bordele (tako je barem tvrdio u poodmaklim godinama), za razliku od mnogih svojih generacijskih književnih kolega, koji nisu imali ograde u tom smislu. No, ne treba mnogo mašte da bismo si predstavili kako bi kod Krleže izgledalo književno uobličenje prizora iz bordela – da se poslužimo slikarskim poredbama, mnogo manje bi to nalikovalo Toulouse-Lautrecu kojeg je Krleža cijenio, a mnogo više Georgeu Groszu kojem se istinski divio. (Inače, autor jednog od prvih protoekspresionističkih tekstova, gdje se iz riječi cijedi sva bijeda i strašno eksploatacijsko čudovište prostitucije, jest Nicollo Machiavelli, koji opisuje svoj posjet kurvi: nakon seksualnog čina Machiavelli pali svjetiljku te mu se prostitutka ukazuje u svoj svojoj ružnoći - ćelava i bezuba spodoba je toliko nakazna da se mladi Niccolo ne uspijeva suzdržati te povraća po krevetu). 

Uostalom, kad već spominjemo slikare kraja Lijepe epohe kao i one ekspresionističkog garda, recimo da je hrvatsko slikarstvo upravo negdje oko 1910. godine dobilo ingeniozne erotske bordelo-majstorije, sjajne crteže Miroslava Kraljevića, što su nastali tek nekoliko godina nakon Picassovih pornografskih crteža, no koji su stilski bliži kraju 19. stoljeća i Toulouse-Lautrecu, negoli pariškoj avangardi oko 1910. godine.  

Uz prostituciju je dolazio i sifilis, kojeg su nosili brojni geniji kraja 19. stoljeća, i u slikarstvu i u književnosti – od Baudelairea pa do Toulouse-Lautreca, Paula Gaugina, Edgara Degasa, Edouarda Maneta i Van Gogha. Manetova Olympija, jedno od remek-djela umjetnosti 19. stoljeća koje je toliko uznemiravalo pariške građane dobroga ukusa, ukazuje na tu neraskidivu vezu umjetnosti i prostitucije.

Pjesnik Alfred de Musset postao je ovisan o javnim kućama, u jednom periodu života nije radio ništa drugo osim što je visio u njima.

Guy de Maupassant koji je umro u ludnici od posljedica sifilisa petnaestak godina ranije pisao je ovakve stvari: Mogu sad ševiti ulične kurve i reći im 'imam boginje'. One umiru od straha a ja se samo smijem.

Kasnije, baš poput Nietzschea koji se kao 21-godišnjak zarazio luesom u jednom bordelu 1865. (kod obojice bolest izaziva hiperprodukciju) i ranije Baudelairea, i kod njega tercijarni sifilis uzrokuje tjelesnu paralizu i potpuni mentalni rasap.

S druge strane Kanala, sifilis je za visoku buržoaziju bio nešto poput klasnog bedža, te je smatran bolešću niže klase, kurvi, siromaha i kriminalaca. Na sifilis su u Engleskoj krajem 19. stoljeća gledali kao na Božju kaznu siromasima kojima u krvi teče kriminal i zlo, baš kao što su Reaganovoj Americi AIDS smatrali Božjom kaznom homoseksualcima.

Na Otoku u 19. stoljeću tema prostitucije je bila prisutna i u prozi i u poeziji, a jedan od poznatijih primjera u tom smislu jest znamenita poema prerafaelitskog slikara i pjesnika Dante Gabriela Rossetija Jenny, napisana 1847, no koja je završni oblik dobila 1870. godine. Poznata je i pjesma Thomasa Hardyja The Ruined Maid, napisana u formi dijaloga iz 1866., koja je objavljena tek 1901. godine. No, obje ove pjesme nisu autobiografskoga tipa.

S druge strane Atlantika Walt Whitman, pjesnik koji je promijenio tok moderne poezije, napisao je pjesmu To a Common Prostitute, s kojom je imao velikih problema, i zbog koje je morao potražiti novog izdavača.

BE composed—be at ease with me—I am Walt Whitman, liberal and lusty 

as Nature;

Not till the sun excludes you, do I exclude you;

Not till the waters refuse to glisten for you, and the leaves to

rustle for you, do my words refuse to glisten and rustle for

you.

My girl, I appoint with you an appointment—and I charge you that you

make preparation to be worthy to meet me,

And I charge you that you be patient and perfect till I come.

         

Till then, I salute you with a significant look, that you do not

forget me.

Neven Svilar
Foto: resentimento (flickr)