Književne prevare

Jean Cocteau je rekao da je umjetnost laž koja govori istinu. No postoji više razina laži, od kojih neke doista govore istinu, a neke s istinom nemaju veze.

Književne prevare, sasvim je jasno, postoje otkad je književnosti. Doduše, ovdje treba jasno definirati prevaru. Što je prevara? Iako načelno nema razlike između izmišljene priče ranih autora usmene književnosti, koji po povratku s putovanja opčinjenom općinstvu prepričavaju najneobičnije pustolovine, i recimo Hermana Rosenblata, autora ljubavne knjige o holokaustu, koju je Oprah Winfrey nazvala 'najljepšom pričom na svijetu', da bi se poslije ispostavilo kako je riječ o pukim lažima i izmišljanju, ipak ne možemo staviti znak jednakosti između tih priča, bez obzira što se i jedni i drugi pozivali na neporecivu autentičnost svojih storijela. No, postoje literarne prevare i literarne prevare. Neke se odnose na same tekstove, a neke književne prevare u svojoj srži imaju autora.

Da bismo ukazali na razliku, možemo predstaviti dva slavna primjera iz 18. stoljeća, jedan u Škotskoj, a drugi u Engleskoj. Zanimljivo, ovaj potonji u svome središtu ima osobu koja se zvala Ireland. Naime, mladi je William Ireland, koji bi iz današnjeg rakursa bio tek prištavi tinejdžer, uspio prevariti tad najeminentnije autoritete za Williama Shakespearea, tvrdeći da je našao dotad nepoznata bardova ljubavna pisma i književne rukopise. Sve je to imalo pomalo donkihotovsku notu, s obzirom da je Ireland govorio kako je do rukopisne ostavštine došao slučajno dobivši je od anonimnog darovatelja koji mu ih je poklonio u staroj škrinji. Ireland je čak i postavio na scenu jednu od tih pronađenih Shakespeareovih drama 1796. godine, pod nazivom Vortigern and Rowena. No, prevara je otkrivena kad je stručnjak za Shakespearea Edmond Malone samo koji dan prije premijere dokazao kako je upravo Ireland autor svih pisama i drama. Zanimljiva je bila obrana oca Williama Irelanda, koji se inače bavio kupoprodajom vrijednih knjiga i rukopisa, i koji je objavio vrijednu ostavštinu koju je pronašao njegov sin. On je tvrdio kako je William Ireland 'odviše glup' dječarac da bi izveo tako elaboriranu podvalu kao što je pisanje novih djela i podvaljivanje ih za djela njegova slavnog imenjaka.

No, svakako je za povijest književnosti, ali i kulture uopće, važnija slavna varka koju je tridesetak godina prije Irelanda osmislio škotski pjesnik James Macpherson. Ovaj je književnik izmislio Ossiana, 'autora' i naratora zbirke drevnih galskih stihova, koji je izvršio presudan utjecaj na književnost druge polovine 18. stoljeća, neposredno utjecavši na nastanak onoga što će kasnije biti nazvano romantizmom u umjetnosti. Ossian je ostavio ogroman trag na književnike ne samo Macphersonove generacije, već i njihove nasljednike, a koliko je bio važan tadašnjoj književnoj eliti govori nam činjenica da je Ossiana prevodio i sam Goethe, koji ga je, uostalom, citirao i u Patnjama mladog Werthera.

Izmišljanje autora je, dakle, poznato i u minulim stoljećima, a radi se i dan danas s manje ili više uspjeha. Jedan od uspješnijih primjera jest onaj otprije petnaestak godina, kad je pisac William Boyd, u suradnji s Davidom Bowiem, stvorio američkog slikara Nata Tatea. Američkom slikaru život su udahnuli Boyd i Bowie na jednoj zabavi priređenoj povodom pokretanja Bowieve izdavačke kuće 21, na kojoj je bila prisutna njujorška izdavačka i umjetnička elita. U jednom trenutku Bowie je javno pročitao ekscerpt iz biografije Tatea, slikara koji je počinio suicid 1960. godine. U pitanju je zapravo bila neka vrsta sociološkog eksperimenta, podvali u kojoj je sudjelovalo više ljudi, i koja je bila uspješnija negoli je itko mogao očekivati. Da će tome biti tako moglo se pretpostaviti iste večeri, jer su neki pompozniji gosti tvrdili kako su upoznati s likom i djelom dotičnog Tatea, štoviše, da je po njihovom mišljenju riječ o jednoj od najzanimljivijih pojava na njujorškoj umjetničkoj sceni sredine stoljeća, autoru talentiranijem i od Jacksona Pollocka. (Boydovo prisjećanje na fenomen autora Nata Tatea, objavljeno u Harper's Bazzaru, možete pročitati ovdje)

U Boydovoj je podvali sudjelovalo nekoliko konspiratora, no ni približno mnogo kao u poznatom slučaju još jednog izmišljenog autora, odnosno autorice, Penelope Ash. U stvaranju ove elaborirane prevare s početka 70-ih godina 20. stoljeća sudjelovalo je dvadesetak ljudi, koji su kreirali zajedničkim snagama ovu autoricu moronskog erotskog bestselera Naked Came the Stranger.

Lažnih i izmišljenih persona u književnoj je povijesti bezbroj, pogotovo ako prevarom nazovemo nešto na prvi pogled tako banalno kao što je korištenje pseudonima. Zato ćemo prestati s pobrojavanjem književnih laži i umjesto toga prisjetiti se jedne druge prevare, koju ne možemo nazvati književnom, no u kojoj su sudjelovali književnici. Riječ je o poznatoj prevari iz 1910. godine u kojoj je sudjelovalo društvo iz znamenite Bloomsbury grupe, između ostalih i Virginija Woolf. Oni su se ofarbanih lica, s lažnim bradama i preobučeni u abesinijske aristokrate popeli na ratni brod britanske ratne mornarice HMS Dreadnought gdje su dobili počasno postrojavanje vojnika i službeni doček s najvišim počastima. Dok su s vojnim zapovjednicima razgledavali brod, međusobno su komunicirali na latinskom, kombiniranim s buncanjem tipa bunga! bunga! (Navodno je ovo i porijeklo besmislene bunga-bunga fraze, koja je nedavno u Italiji postala nazivom poznatog slučaja s prostitucijom u kojem je sudjelovao Silvio Berlusconi).

Više o ovoj slavnoj prevari možete pogledati u ovom filmu u kojem se Duncan Grant 1975. godine prisjeća briljantne podvale.

Neven Svilar