Ceremonijalna književnost

Zdravo, to sam ja, Neven Svilar. Htio sam samo pribilježiti to jest na papir utisnuti tragove onoga što sada osjećam, no jednako tako i s vama, mojim dragim, dragim prijateljima podijeliti radost, jer je u pitanju radost od one vrste koja žudi da bude podijeljena uokolo, što ne znači da će je onaj što je dijeli i razdjeljuje, ja, uokolo imati manje, da će radost biti manja, otprilike kao u obradovanja srednjeg intenziteta, što isto ne bi bilo loše, ali ovo je još bolje. Sad se zacijelo pitate, što to on želi podijeliti s nama, reći ću vam što to ja želim podijeliti s vama. 

1. O nekim rimskim običajima

U antičkom Rimu postojao je običaj prema kojem su se ugledni i moćni ljudi uvijek na javnom mjestu pojavljivali sa svitom robova, a broj robova u njihovoj pratnji ukazivao je na njihov društveni ugled. U jednom trenutku, posebice u periodu između careva Augusta i Tiberija, broj robova u srednjoj Italiji i Laziju se toliko povećao zbog ekspanzije carstva da su bogati i moćni ljudi imali na tisuće robova. Stoga bi u šetnjama gradom, prije svega na forumu nastajale goleme gužve jer su se uglednici pojavljivali s desecima robova iza sebe, u redu jedan po jedan. Pticama koje su patrolirale imperijalnim nebom iznad foruma sve je nalikovalo na skup neobičnih orijaških zmija, ili bolje reći stonoga, posebno ako bi robovi mlatarali svojim robovskim ručicama.

Ako bi se igrom sudbine, ili sudbinom samom, dogodilo da svi članci ove stonoge krenu lelujati rukama senzualno, lijevo, desno, lagano lijevo, desno, lijevo, lagano desno, lijevo desno, lijevo desno, lijevo, desno, a atmosfera je toga dana bila atmosfera samo toga dana – atmosfera tajne – kao djelovanje tajanstvenog parfema na slici Turska kupelj starog Ingresa, parfema ozbiljnog, e bio bi to prizor za anale, orijentalna ekstaza za anale.

Bolje reći ovako, kad se jednom prilikom, igrom sudbine, ili sudbinom samom, dogodilo da svi članci ove stonoge krenu lelujati rukama senzualno, lijevo, desno, lagano lijevo, desno, lijevo, lagano desno, lijevo desno, lijevo desno, lijevo, desno, a atmosfera je toga dana bila atmosfera samo toga dana, kao djelovanje tajanstvenog parfema na slici Crvljiva konzerva starog Ingresa, ozbiljnog djelovanja, e bio bi to prizor za anale, orijentalna ekstaza za anale. A ptice su javile da je upravo tako bilo, i to više njih, ptičjih svjedoka. Doduše, ne postoje fotografije ni filmovi. Jer ih nije bilo, pa tako znamo da ih neće biti.



2. O nekim običajima u Rimu

Seneka nam u svojim znamenitim Epistolama donosi priču o bogatom Rimljaninu, Kalvizije Sabin uglednikovo je ime, koji je bio toliko slavičan i tašt da nije mogao podnijeti da netko u njegovu društvu zna nešto bolje od njega. Iako u drugim pitanjima poznati stipsa, Kalvizije se isprsio iznad svake mjere ne bi li u gradu stekao ugled ne samo svojim bogatstvom, već i iznimnim znanjem i govorničkom vještinom. Odriješio je kesu i dovabio najveće znalce svijeta kako bi u susretu sa svojim drugovima, sve samom rimskom elitom, uvijek ispao najpametniji. I to bez da uopće progovori. Desetak do petnaest učenjaka, od kojih je svaki bio izniman autoritet u svome području, hodalo je u njegovoj pratnji. Stupali su jedan iza drugog, uvijek u strogom redu iza svog gospodara, pa bi neki neupućeni prolaznik koji je hodao ususret Kalviziju pomislio da prema njemu stupa tek jedan patricij, a ne cijela četa znalaca.

Kalvizije bi u šetnji gradom često započinjao učene razgovore sa svojim drugovima, ali i ljudima koje jedva da je poznavao, i to o raznim pitanjima, ne bi li uvijek ispao pametan. Nakon što bi Kalvizije pokrenuo raspravu o ovom ili onom sadržaju, njegov sugovornik, dakako s vlastitom četom robova iza sebe, najednom bi svjedočio fascinantnom prizoru. Kalvizije koji stoji njemu nasuprot u trenutku kao da se udvostruči, iskoči iz samoga sebe i stane verglati poput najučenijeg Grka. Znalac bi napravio jedan korak nalijevo i udario govoriti, dok bi svi drugi učenjaci ostali mirno stajati u vrsti. Ako bi sugovornik u neprilici, da ne bi ispao glup, pogledom dao do znanja svome grčkom robu da uđe u raspravu s Kalvizijem, najednom bi istupio njegov kućni učitelj i krenuo iznositi kontraargumente, pa se znalo događati da dva patricija tako bez da progovore satima raspravljaju o Narcisu, ili hramovima u Pergamu, ili povijesti Punskih ratova, dok ih drugi rimski doličnici promatraju puni zavisti i udivljenja.

3. poglavlje

Moramo se posvetiti temi zanemarenoj, no od velike važnosti.

Tvrdim da smatram da pisce koji se služe imperativima u tekstovima koji nisu pjesnički ili politički manifesti, ili manifestno politički, treba zaobilaziti. A najbolje je zaobići ih čitanjem njihovih tekstova. Naravno da to nije istina, to da ih nije najbolje zaobilaziti sudaranjem s njima. Zadržavam pravo da sam u vezi toga u krivu. 

Ipak, osjećam da odnedavna sanjam novi tip imperativnog pisca, radikalno dosadnog, samim time i predivnog, poput mene nekadašnjeg, onog kratkotrajno lijepog, kada sam nakratko dobio dar lijepih očiju (prisjetite se srpanjskog teksta pod nazivom Neven Svilar, lijepih očiju). Drugim riječima, sanjam onog pisca koji će donijeti novi poredak riječi u rečenici. Poredak koji će šamarati funkcije i gorjeti u objektivnom paklu. Bit će jedan gospodar, s jednom funkcijom, funkcijom gospodara. Sve ostale riječi i njihove funkcije bit će robovi toga gospodara.

Umjesto implicitne muževnosti i odrješitosti, novi poredak donijet će imperativnu muževnost i odrješitost. Nagađam da će se to dogoditi onako kako se mora dogoditi.

Verbalna imperijalna nesavršenost započinjanja imperativom bit će dokinuta polaskom istog na horizontalno putovanje. Gramatološka iterologija teorija je budućnosti. Imperativ će s početka rečenice krenuti prema njezinom kraju, hodajući po ostalim riječima kao što neki filmski tajni agent trči po krovovima vagona, gonjen determinizmom scenarija.

Mi ne možemo sudjelovati u tome, možemo međutim komentirati tišinom, kao što su japanski seljaci tišinom artikulirali veličanstveno slavlje poraza, ceremonijalna putovanja japanskih velmoža i njihovih samuraja u središte carstva, gdje će njihovi bližnji ući u novu, višu fazu postojanja. Talačka egzegeza. Mi ćemo biti tek teorosi sanjane teorije, jer nismo dosegli razinu prema kojoj bismo mogli postati dijelom te buduće procesije.

Artificijelno slavlje gubljenja smisla, programatska ornamentalizacija. Ne, ne ne ne. Slijedom negacije: Književnost je nadmoćan iskaz beskorisnosti, trijumfalan poraz. Odredište putovanja imperativa jest kraj rečenice, bolje rečeno počasno mjesto prije samoga kraja. To je mjesto točka u koju su poput kotla izliveni sva mudrost i jednako moćan zaborav; znamo jer upravo zamišljeno gledamo taj kotao, što s visine od 500 metara izgleda kao točka na papiru… a zatim točka. Imperativ nakon imperativa.

***

Mi nismo sigurni u ishod svega toga, nismo svjesni što nas sve čeka. Ako nas išta čeka.

Srećom pa ne znamo tko smo to mi…      Nažalost znamo tko niste vi…

                                              Uskočimo u bjelinu.

                                                            ***

Zna li netko, što se dogodilo s nama?