Osim oca

Ovo je moj osobni izvještaj o tome tko je moj otac u mojim očima. Iskustva su vrlo individualne priče, obojane karakterom i očekivanjima onoga tko ih iskusi. Moj otac će za svakoga biti netko drugi, stoga ovu pripovijest radije ne gledajte kao istinu, već kao ono što proizlazi iz pera pisca. Ona je istina na papiru, vrijedna tek onima koji je žele pročitati. Imena članova obitelji ponekad su stvarna, ponekad pak izmišljena. Ne obazirite se na to, već čitajte knjigu kao priču o ljudima kao što smo vi i ja, koji su likovi u međusobnim pričama.

*

Imala sam jedanaest godina kad sam prvi put čula da moj otac živi u Surinamu i da se zove Eric Lie. 

Bila je to više magija nego otkrivenje. Pričajući, majka je oči držala zatvorene i svoje male ruke vinula je u zrak, berući iz svojih sjećanja opis jednog čovjeka o kojem nikad prije toga nisam čula ni riječi. Razotkrila je jednu novu istinu; da moj otac nije bio moj otac te da moj pravi otac živi u Surinamu. To je izrekla u trenutku dok je moj stari otac, za kojeg se odjednom ispostavilo da je očuh, obični mornar u trgovačkoj mornarici, koji je međutim svoje dane u službi posvetio piću, što je činjenica koja je do tog trenutka bila neraskidivo povezana s našim životom, no da moj pravi, istinski otac u Surinamu uživa popularnost sportske legende. Dogodilo se to dana kad je mog oca, pardon; očuha, policija prisilno uklonila iz našeg stana. Opet je nastupio mir i nakon što smo moja majka i ja šutke pospremili pustoš njegova pijančevanja i kad smo mlađeg brata i sestru položili u krevet, ušuškale smo se jedna uz drugu u veliki bračni krevet. Ležala je na boku, licem prema meni. Oči su joj bile sklopljene, ali nije spavala jer je lagano tresla nogom, navika kojom je sebe i svoju djecu uspavljivala. U dokumentarcu o životinjama jednom sam vidjela kako slonica svoje mladunče nježno njiše surlom, a utješni glas pripovjedača s televizije objasnio je da to radi kako bi umirila mladunče pa je ritam njihanja usklađen s ritmom srca. Na to sam pomislila, ali i da je tako mirno ležeći pokraj mene djelovala mlađe nego inače. U tom trenutku imala je tek 28 godina, ali za djecu su roditelji samorazumljivo stari, bez obzira na njihovu pravu dob. U tom trenutku otvorila je oči i pogledala me znatiželjnim pogledom na koji kod nje nisam navikla. "Tvoj otac", rekla je. Tada je zastala. Čekala sam i okrenula se na leđa dok je ona u tišini tražila ostatak svojih rečenica. Gledala sam u strop kojeg je na pola dijelila ravna linija svjetlosti koja je blistala kroz pukotinu u zavjesi. Slušala sam majčino disanje koje nije bilo brže od uobičajenog. Nastavila se tresti, njihati i ništa nije ukazivalo da je bila nervozna zbog onoga što će mi povjeriti. Ipak, osjećala sam da će se nešto dogoditi. Nešto veliko. "Tvoj otac", ponovila je. "Jesi li se ikad zapitala zašto mu ne ličiš?"

Odmahnula sam glavom ne razmišljajući o pitanju. Htjela sam da požuri, da preskoči korake. Htjela sam točno čuti što nas drži budnima u tom tamnom krevetu. Promatrala je moje lice. Nestrpljivo sam čekala, ali sam pazila da ne kažem ništa što bi je spriječilo od stanovitog otkrivenja. 

Potom je rekla: "On jest otac tvog brata i sestre, ali ne i tvoj."

Na trenutak sam zadržala dah, a potom sam ga ispustila kroz nos. "Karin?" upitala je majka. "Da", odgovorila sam i glas mi je zvučao uobičajeno, kao i uvijek, nije bilo emocija. Ruku sam položila ravno na trbuh i pokušavala sam osjetiti je li se nešto dogodilo nakon majčinog priopćenja. Ništa. "Da," izgovorila sam još jednom i okrenula sam glavu u stranu da je mogu vidjeti.

"Želiš li znati tko je tvoj otac?"

Kimnula sam glavom. Ponovno je zatvorila oči i dok je govorila, opet je pomicala ruke s tankim, smeđim prstima kojima sam se toliko divila; po pokrivaču, kroz zrak, i pitala sam se što je to što traže, je li to bio oslonac ili je njima dirigirala svoje riječi, priču. Je li ujedno time i možda na magičan način stvarala jednog oca, oca posebno namijenjenog meni? Tada je počela pričati o njegovoj snazi, njegovoj toplini. Da je bio poznati sportaš, taekwondo, riječ koju nikad ranije nisam čula. I govorila je o njegovoj ljubavi prema njoj i koliko je ona njega voljela, jednom.

Mislila sam na svog oca mornara. Diva koji bi dolazio i odlazio kad god je htio, koji bi se smijao jer je pio, sve dok ne bi popio toliko da je morao zaplakati; krupne, slane mornarske suze po grubom, bijelom licu koje nikad nisam gledala kao tuđe, jer dječja ljubav je odana, ona ne postavlja pitanja. Piti, smijati se, piti, plakati, cviliti, derati se, razbijati stvari.

Majka me pitala kako se osjećam. 

"Ne smeta mi", odvratila sam. Ponovno sam vratila ruku na trbuh, pokušavajući nešto osjetiti. Nije bilo ničega. Ili ipak, nešto vrlo sitno, negdje duboko unutra, ali je neosporno bilo nešto. Bio je to osjećaj olakšanja. 

"Zanima li te još nešto?" upitala je majka.

"Ne baš", odgovorila sam. Bila sam umorna. Htjela sam spavati i time završiti s ovim danom. "Ili možda, imam ipak jedno pitanje."

"Što?"

"Kako se zove?"

Zastala je na trenutak, izgledalo je kao da uzima zalet prema odgovoru, a potom je rekla: "Eric Lie. Tako se zove."

Kimnula sam i rekla da idem spavati. I jesam. Mirno sam spavala s mišlju da se jedno poglavlje zatvorilo. Moj otac nije bio moj otac, dakle nisam mu više morala biti odana. Prestala sam razmišljati o njemu, brinuti se, nadati se da će se ponovno vratiti, donijeti mi poklone, jesti sladolede sa mnom u skupoj talijanskoj slastičarnici, za što moja majka nije imala novaca, tugovati jer opet odlazi i jer nitko nije imao pojma kad bi se opet mogao vratiti. Prestala sam razmišljati o njemu, jer on više nije bio moj otac.

O čovjeku koji se zvao Eric Lie također više nisam razmišljala. Spomenula sam to prijateljicama kad sam im ispričala da, po svemu sudeći, imam novog oca. Poznat je, rekla sam, i jak. Nešto s taekwondoom.

Ne sjećam se da je itko bio impresioniran tim novostima. Možda je to imalo veze s okruženjem u kojem su svi imali vlastite probleme i nisu imali vremena zastati u promjenjivom svijetu drugih osoba. Nisam im zamjerila jer sam znala da je bolje ne pokazivati pretjerani interes za živote drugih ljudi. U svakom slučaju, odrasla sam bez očuha i bez Erica Liea, iako su obojica, svaki na svoj način, bili suputnici u mojim sjećanjima. Moja majka me htjela spasiti od meteža ponovnog sjedinjenja. Uspostavit ćemo kontakt, uvjeravala me. Ali tek kad vidi da sam za to spremna. Podredila sam se toj odluci. Gledajući unatrag, shvatila sam da nisam bila tip djeteta koje postavlja pitanja. Mješavina poštovanja tišine drugih i nezainteresiranosti za istinom (Zašto bih to htjela znati? Po potrebi sam stvarala neku svoju stvarnost), što je dovelo do toga da bih naočigled bila nošena svakodnevicom. Ipak, razlike između mene i mojih mlađeg brata i sestre postale su primjetne. Počela sam gledati novim očima – nove spoznaje stavljaju svijet uvijek pod drugačije svjetlo. Ako nisam bila od istog oca, onda dakle nisam bila napola bjelkinja, za razliku od njih dvoje. Moja samosvijest počela je, mislim, poprimati jasniji obris, a zahvaljujući svojoj povećala sam i njihovu. Mlađu sestru zvala sam Turkinjom, jer je svojom bijelom kožom, velikim očima i gustom, ravnom kosom ličila na tursku djecu iz naše ulice. Moj mlađi brat bio je zimi jednako bijel kao i njegovi nizozemski kolege iz razreda, dok bi ljeti pocrnio jače od mene. Genetska promjena u njegovoj koži, koja je još bila zauzeta stvaranjem balansa koji će odrediti grupu kojoj će naposljetku pripadati. Osim što sam shvatila da više nisam napola bjelkinja, prvenstveno sam odahnula kad se ispostavilo da mi je otac zapravo očuh. To je značilo da on više nije otac. Barem ne moj. Nije bio ništa moje, dakle nisam više bila vezana za njega željeznim okovima odanosti, kod djece i ovako i onako neraskidivim, nepopustljivim, koji se jedino mogu rastopiti u unutrašnju bol. Nijedno dijete ne napušta svoje roditelje. Majka ili otac mogu se poigravati djetetom kako god požele, mogu ga tući, silovati, zlostavljati, zanemarivati, ignorirati. Dijete će uvijek, neprestano, biti odano. Sve dok više ne bude dijete, ali će do tog trenutka pasjom strpljivošću podnositi ono što bude moralo podnijeti, vjerno čekajući ljubav svog vlasnika.

Ali ako dijete odjednom čuje da otac više nije otac, onda se trenutačno oslobađa takve odanosti. To je barem bilo moje razmišljanje. Jasno se sjećam misli koje su me te noći obuzimale. Ja nisam ništa njegovo.

Možda sam potiho čekala spasenje od očuha. On je bio čovjek koji je propast tražio u svemu i to je radio s puno predanosti. U mojem sjećanju bio je sinonim za propadanje kvarta u kojem sam provela mladost. Plijesni je bilo na svim uglovima zgrada, u svim uglovima ljudskih misli. U jednoj knjizi Jeffreya Eugenidesa čitala sam da je potrebno hrabrosti da bi se tako lijepe stvari prepustile propasti, i pretpostavljam da sam uvijek nekako voljela tu trulež u svemu. Bila sam joj posvećena ili, kako je moj očuh jednom rekao: "Ti u svemu vidiš samo ono ružno." Tada sam mislila da to nema veze s mojim pogledom, već s time koliko nasilno ružnoća prodire do ljudi. Sada mislim da je ipak bio u pravu i da posjedujem izuzetan talent u zamjećivanju tamne strane. A hrabrost, koju je Eugenides spomenuo, da stvari fino prepustimo propadanju? Ona je u potpunosti bila prepuštena mom očuhu. Vjerojatno je patio u životu, kao što i većina alkoholičara to na svoj način čini. Nemam drugog objašnjenja zašto je stvari koje su ga mogle izbaviti gurao u stranu. 

Ispostavilo se da je u pravu; imam neporecivu potrebu za onim sirovim i oštećenim. Ljepotu sam uvijek gledala s nepovjerenjem. Ono srdačno, simpatično, ispolirano nikad nije tako iskreno kao ono što više ne daje povoda iluzijama.

*

Ne mogu se sjetiti prvog susreta sa svojim pravim ocem. Mogu odrediti obrise događaja – lokaciju koja mi je najsvježija u sjećanju, društvo u kojem mora da smo se kretali – ali sjećanje stvarnog susreta ostaje mutno. Mora da je bilo kao na televizijskim emisijama u kojima spajaju roditelje s izgubljenim djetetom. Dvoje nervoznih ljudi koji su, sve u svemu, jedno drugome stranci, i unatoč tome jedno drugome padaju u zagrljaj, sa suzama od uzbuđenja i tuge zbog neodređenog gubitka, okruženi ostatkom rodbine, ispitivački, nenaviknuto, ali ne i neljubazno. Moj otac i ja smo zasigurno morali proći sličan scenarij. Toliko posebni nismo, nitko od nas zapravo nije, da bismo se od drugih razlikovali u ovoj vrsti jezgrovitih trenutaka. Vjenčanja, rođenja, gubici – spektar ljudskih emocija naprosto nije dovoljno širok da bismo se ponašali na drugačiji, umjesto na općenit način. Toga sam svjesna, a ipak mi je nepojmljivo da se više ne sjećam kako smo jedno drugo prigrlili, tko je stajao oko nas, gdje smo točno bili, jesu li bili popodnevni sati ili večer ili čak jutro.

Ono čega se dobro sjećam jest da mi je dao adresu svoje sportske škole i pustio me da čekam dok ne završi s nastavom. Sportska škola bila je smještena u maloj kamenoj zgradi, iza reda kuća koje su izgrađene oko crkvenog trga. Trg se nalazio u središtu grada, u blizini vladinih zgrada koje su u svom grandioznom raspadu podsjećale na kolonijalnu ljepotu, s drvenim balustradama i visokim vratima. Uska staza vodila je između dviju zgrada ravno prema unutarnjem dvorištu na koje se naslanjala mala kamena zgrada iznad koje je na drvenoj ploči stajalo: Eric Lie's Taekwondo. U zidu su se nalazili veliki otvori, možda su visjele rolete ispred njih, ali toga se sad više ne mogu sjetiti. Sjela sam u jedan od tih otvora i čekala dok ne bude spreman. Moj otac se šalio, ali bio je ozbiljan kada je nekoga morao ispraviti te, iako ga nisam poznavala, mogla sam vidjeti da se ovdje osjeća najugodnije: na podu, prenoseći umjetnost ovog sporta drugima. Tu je bilo učenika različite dobi. Stariji su pomagali mlađima. Neke od većih djevojaka – tamna Indijka s gustom pletenicom koja joj je padala sve do stražnjice i svijetlosmeđa djevojka s velikim srnećim očima – cijelo su me vrijeme oštro motrile. Kada su shvatile da sam Ericova kći, nasmiješile su se jedna drugoj s olakšanjem. Nakon nastave poveo me u velikom američkom autu. "Pokazat ću ti pravi Surinam", rekao je. Vozili smo se vrlo sporo kroz gužve u gradu, on je svoj prozor spustio i nalaktio se. S vremena na vrijeme čuli bismo njegovo ime: "Eric Lie!" "Šefe!" Tada bi se nasmiješio, prepričavao masne fore. Kad se počelo mračiti, zaustavili smo se u kafiću uz gradsku rivu. Pili smo viski s puno leda i kapljicom kole, više zbog boje nego okusa, a on je razgovarao sa svima koji bi prolazili ili već sjedili u kafiću. Nakon rive slijedili su drugi lokali, jedan prgavog Kineza koji je razgovarao samo s njim, nijednom ne pogledavši na moju stranu. Potom jedan vesele Kreolke, sa srebrnom tapiserijom na zidu, jedan debele crnkinje koja je, kad je moj otac otišao sjesti za šank, grudi položila na pult, ruke raširila s obje strane, kao da je morala poduprijeti te masivne grudi. Nadmeno je koketirala, ali slatko mi se smiješila, a kad je žohar veličine malog miša brzo pretrčao njenu lijevu ruku kao kakav mesnati most kojim je mogao brzo šmugnuti na drugu stranu i kad je po njenom debelom vratu nastavio prema drugoj ruci, nestrpljivo ga je mlatnula bez traga čuđenja ili gađenja. Ispred lokala debele žene netko je zapalio vatru u staroj kanti za boju i pržio pileće batake koji su imali topao i sladak miris. Dobila sam jedan koji sam pojela u autu, dok je otac s novom viski-kolom u plastičnoj čaši krenuo prema kući moga strica kod kojega sam odsjela. Uz autocestu stao je posljednji put, kraj nečega što je izgledalo kao drvena šupa, ali se ispostavilo da je improvizirani kafić, na još jedno piće. "Dakle, ti si kći Erica Lieja", svuda su mi govorili, pa i na ovom zadnjem mjestu, i činilo se da me proučavaju, a otac je to pijući s ponosom promatrao te izjavio: "Ovo je moja kći. Konačno sam je pronašao."