Kada je prije nekoliko mjeseci spaljena znamenita biblioteka u Timbuktuu koja je sadržavala neke od najvrjednijih književnih rukopisa Afrike,
prisjetili smo se Raya Bradburyja i njegove vizije budućnosti u kojoj knjige gore. No, ono što tu distopiju čini drukčijom od mnogih jest činjenica da u
Fahrenheitu 451 nije potencirano ono što prijeti da jednom izbije, i to u nekoj od mogućih izvitoperenih budućnosti, već da je riječ o onome što iz nas izbija stalno - o vatri što u nama gori vječno.
Od spaljenog blaga Timbuktua do paljenja Aleksandrijske knjižnice u pakosnom naletu rimskih kohorti 48. godine prije naše ere prošlo je dvije tisuće godina, dvije tisuće godina tokom kojih su knjižnice gorjele stalno i nesmiljeno. No kako se papir pretvara u prah, tako mi ljudi ipak uporno i dalje gradimo te knjižnice koje će u nekom trenutku opet postati prahom. Bradbury je oduvijek bio svjestan toga, te je njegova vizija često pogrešno smatrana mračnom. "
Bez biblioteka, što mi zapravo imamo? Nemamo ni prošlost ni budućnost", kazao je Bradbury. Vrijeme je, dakako, u tom smislu uvijek povezano s prostorom, bez njega ne postoji ni prošlost ni budućnost, a upravo su biblioteke te koje nam crtaju i brišu granice vremena, ali i prostora, i to sa svakim časom koji proleti.
Alberto Manguel je čovjek koji vjeruje u duboku povezanost pojedinca s knjigama, povezanost koja je iskonska i suštinska koliko može biti, baš kao i povezanost čovjeka s prirodom; svakog čovjeka, čak i onoga koji je deklarativno prekinuo svaku vezu s prirodom i od toga stvorio egzistencijalnu platformu. U svojoj divnoj knjizi
Biblioteka noću Manguel piše: "
U biblioteci nijedna prazna polica ne ostaje zadugo prazna. Kao i priroda, biblioteke se užasavaju vakuuma, a problem prostora usađen je u samu prirodu svake zbirke knjiga. Ovo je paradoks koji svaka opća biblioteka predstavlja: ako, u većoj ili manjoj mjeri, biblioteka teži da sakupi i sačuva najopćenitiji mogući zapis svijeta, tada njezin zadatak naposljetku mora postati suvišan, jer se može ostvariti samo ako se granice biblioteke poklapaju sa samim granicama svijeta." Ovaj borhesovski pogled na biblioteku svakako ima smisla, no biblioteka nije uvijek povezana s onim što neki smatraju smislenim – i besmisao može biti biblioteka. O tome je u svojoj knjizi Lunacy and the Arrangement of Books pisao i Belanger, koji spominje primjer engleskog pjesnika Lionela Johnsona koji je zbog nedostatka prostora u vlastitoj privatnoj biblioteci svaki kutak doma pretvorio u mjesto za knjige, da bi na kraju osmislio police za knjige koje poput lustera vise sa stropova, tako da je čitava biblioteka nalikovala naopakoj šumi knjiga. Manguel je pisao i o slučaju biblioteke earla Spencera koji je krajem 19. stoljeća također stvorio čudnovatu biblioteku s više od četrdeset tisuća knjiga: "…police s knjigama izdizale su se do tako vrtoglavih visina da su za dosezanje gornjih dijelova bile potrebne ogromne ljestve, koje su se sastojale od čvrstih stepenica na kotačićima iznad kojih se nalazi platforma sa sjedištem i malim postoljem za knjigu, dok cijela konstrukcija nalikuje srednjovjekovnoj opsadnoj kuli."
Prostor biblioteke kao prostor magije, i magija njezinih transformacija tokom vremena životna je opsesija Alberta Manguela, vlasnika jedne od najimpresivnijih privatnih biblioteka svijeta.
Prije nekoliko dana izašle su dvije spektakularne knjige u izdanju izdavačke kuće Roads, knjiga
Theatres koja donosi pregled najzanimljivijih kazališta svijeta, i knjiga
Libraries. Knjiga donosi i fotografije nekih od najzanimljivijih svjetskih knjižnica danas. Fotografije ovih knjižnica možete vidjeti u
članku The Guardiana.
Neven Svilar
foto: knjižnica u Vennesli, Norveška (
oaø)
