Obožavam knjižnice. Za mene ne postoji ljepše i privlačnije mjesto na svijetu, u stanju sam satima lutati među policama, izvlačiti nasumične knjige i zavirivati u njih, pokušati naslutiti sadržaj brzim pregledom korica i hitrim listanjem, čitanjem prvog odlomka i nekog iz sredine, slučajno odabranog. Volim provjeravati nova izdanja i razmišljati o tome koliko će im trebati dok se ne pohabaju, gušt mi je nagađati kada će u knjižnicu doći neka nova knjiga koju sam zamijetio, ali nemam dovoljno novca da je kupim.
Uživam i u atmosferi knjižnice, volim i miris i svjetlo, a posebno cijenim tišinu. Zato se mrštim i otvoreno negodujem kada nekome u knjižnici zazvoni mobitel ili kada razgovara glasnije od šapta. Sam sebe malo iznenadim u takvim trenucima, osjećam se kao nekakva samoprozvana knjižnična policija i pitam se je li moguće da sam i ja jedan od tih iritantnih ljudi koji se zgražaju i rade priglupe face na nečije nedolično ponašanje, ali što mogu kada ti nekulturni pripadnici ljudske rase pikaju tamo gdje me najviše boli, prema svetinji se ponašaju kao prema sajmištu. Riječju, nemaju poštovanja.
U većini knjižnica se osjećam kao kod vlastite kuće, tamo sam na poznatom teritoriju. Ponekad, ako nemam vremena, samo uletim, na brzinu preletim police, odaberem što ću posuditi i krenem prema pultu vratiti stare i posuditi nove (uvijek sve o jednom trošku, ta nisam blesav da dvaput stajem u red!) To me uvijek rastuži, ta hitnja, takve posjete knjižnici doživim kao kavu za van: puko ispunjavanje potrebe, bez užitka. I obično jedva čekam trenutak kada ću imati vremena i moći se prepustiti širokom izboru tih polica od kojeg me uvijek uhvati blaga vrtoglavica.
Znam da nisam jedini, znam da ima još opsjednutih poput mene, ljudi koje je bezuvjetna ljubav prema knjizi dovela do iste takve ljubavi prema knjižnici. Samo je po sebi jasno da svi koji vole knjižnice vole i knjige iako jednadžba ne mora vrijediti u suprotnom smjeru. Poznajem više od jednog revnog čitača koji knjige isključivo kupuje ili posuđuje od rodbine, prijatelja i znanaca. Takvi ne znaju što propuštaju.
Australci iz benda The Luckmiths,koji su već gostovali u ovoj rubrici, također se ne libe javno izraziti svoju ljubav prema knjižnicama. Štoviše, oni je odvode na novu razinu: knjižnicu pretvaraju u poprište ljubavne priče, uvode u nju nove elemente i tako je, ako je to uopće izvedivo, u mojim očima čine još interesantnijim mjestom nego što je to bila prije.
Pjesma 'Synchronised Sinking' (da, dobro ste primijetili igru riječi na sinkronizirano plivanje) govori o paru koji će, eto, vrlo vjerojatno zajedno potonuti, a sve zato što su u ljubavnoj situaciji koju bi opisati kao zapetljanu bio čisti eufemizam. Narator i djevojka u pjesmi su u nekoj vrsti tajne veze, a problem je u tome što ona ima momka s kojim joj očito nije dobro, ali ga unatoč tome ne želi ostaviti.
Dio njihovog zapetljanog odnosa odvit će se i u knjižnici i ona neće biti samo scenografija - knjižnica će pokazati da barem jedan od razloga neodlučnosti ovog para proizlazi iz toga što su zaljubljenici u knjige, introverti kojima su knjige makar jednako važne kao i stvarni život, zbunjole koje teško donose odluke, ali jako lijepo čitaju kako književni likovi donose odluke.
Cijela prva strofa ove lepršave i poletne pjesme smještena je u knjižnicu, u njoj počinjemo naslućivati prirodu odnosa ovog para:
You don't need to ask me twice
I'm not averse to giving advice
On a barstool basis
Four o'clock sounds fine to me
I'll meet you at the library
There's privacy in public places
Oh, but, reader, heal thyself
Put the book back on the shelf
Uz to što je u posljednjem stihu referenca na moje omiljene škotske čarobnjake Belle&Sebastian jer se jedna njihova prekrasna pjesma zove upravo 'Put the Book Back on the Shelf', meni je ovaj dio pjesme posebno značajan jer me podsjeća i na jednu scenu u izvrsnoj, ali pomalo zanemarenoj i zaboravljenoj knjizi Ivana KušanaPrerušeni prosjak. To su dva kraća romana i dvije duže novele skupljeni u jednu knjigu, a opisuju autorova lutanja po Francuskoj, Njemačkoj, Rusiji i Americi. Lutanja i upoznavanja mnogobrojnih mladih dama.
U SAD-u s jednom od njih Kušan doživi situaciju u knjižnici. Djevojka ga nazove u ponoć i zamoli ga da dođe po nju u knjižnicu jer ondje, između polica, na nju vreba neki manijak. Kušan je spasi (ispostavi se da je manijak bio samo izmaštan), a potom iskoristi trenutak i intimnost knjižnice za malo pipkanja. Znam da Lucksmiths nisu mislili na to kada su rekli privacy in public places, ali mogućnosti su zbilja beskrajne, ne treba se ograničavati.
Posebno je bio dirljiv Kušanov susret s američkim knjižnicama i njihovim čarobnim svijetom koji mu se otkrivao u tom ne tako kratkom izletu i bijegu od socijalizma koji je kod nas u to vrijeme disao punim plućima: "Zvala je iz biblioteke. To su ti divlji gradovi u kojima sveučilišne knjižnice rade od sedam ujutro do dva ujutro. A čak i između dva i sedam, noću, možeš vratiti knjige, ne izlazeći iz auta, tako da ih ubaciš u otvor kao u poštanski sandučić. Ipak, najdraže mi je bilo što možeš sam doći do knjiga, uzeti ih, i tek onda, na izlasku, predati administraciji. Tako čovjek posudi i neku knjigu samo zato što je ugleda, nije sve u katalogu."
Upravo o tome sam govorio na početku. Ciljani odlazak u knjižnicu ima prednosti, ali ima ih i lutanje, gledanje, proučavanje. Posuđivanje knjiga samo zbog boje njihovih korica. To je znao Kušan, a to znaju i The Lucksmiths. U njihovom je slučaju činjenica da se doplivalo do knjižnice rezultirala sinkroniziranim potapanjem, ali to ne mora biti najgora stvar na svijetu. Potonuti u more knjiga meni se čini sasvim prihvatljivom opcijom. Bivanje na površini ionako je precijenjeno.
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea. Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj. Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu
