U povodu skorog 14. Festivala europske kratke priče, razgovaramo s kreativnim direktorom i urednikom Romanom Simićem Bodrožićem.
***
Pred nama je 14. izdanje Festivala europske kratke priče. Možete li ukratko opisati ovogodišnje izdanje i njegove posebnosti?
Posebno je ove godine sve, od teme do autora. To nam pomalo prelazi u naviku i, iskreno, mene bi iznenadilo kad svake godine taj naš prvotni okvir napravljen od 'europskog' i 'kratkopričaškog' ne bismo razvukli i izazvali, nanovo promislili i nešto mu dodali, sami sebe iznenadili.
Ove godine taj novi sastojak su Amerike, ne jedna, nego obje, ili bolje: ne obje, nego barem tridesetak njih. Zašto Amerike, ako govorimo o priči, europskoj i kratkoj? Zato što je ona, otpočetka, u oba smjera letjela preko oceana, jer su Amerike oduvijek bile i san i java, dakle, najbolje gorivo pisanju, te naposljetku – jer je europsku kratku priču danas nemoguće zamisliti bez Hemingwayja i Borgesa, Carvera i Cortázara, Cheevera i G.G. Marqueza, Salingera i Juana Rulfa, da spomenem samo neke. I danas - želimo pokazati 14. FEKP-om - veze su snažne, granice fluidne, pisci takvi da ih se mora čitati, a naše Amerike govore o nama… I što je najvažnije: kratka priča sve će to sažeti, obogatiti, objediniti – za zagrebačku i riječku publiku.
Jedno od svojstava FEKP-a, kojeg se možda odviše rijetko ističe, jest konstantno promoviranje hrvatskih pripovjedača koji na festivalu imaju status jednak onom najvećih svjetskih književnih zvijezda. Koje autore će publika imati prilike poslušati ove godine?
Da, to je oduvijek bila ideja – staviti našu scenu, našu kratku priču u europski i svjetski kontekst. Ove godine na FEKP-u nastupa dvadesetak domaćih autora, od onih poznatih i prevođenih, poput Daše Drndić, Zorana Ferića, Senka Karuze, Gordana Nuhanovića, Roberta Mlinarca, Miroslava Mićanovića, Nikice Petkovića, Maše Kolanović… do cijelog niza mlađih autora koji su tijekom prošle i ove godine stupili na književnu scenu: Ivana Rogar, Korana Serdarević, Tea Tulić, Jelena Zlatar, Ksenija Kušec, Enver Krivac, Marko Gregur, Sven Popović, Davor Mandić, Andrija Škare i Zrinka Pavlić napisali su odlične knjige priča.
Gledajući roster proteklih godina očito je da se baš i ne ponavljaju nastupi hrvatskih autora, što bi trebalo ukazivati na stalnu mijenu kad je riječ o ovoj formi i konstantnu pojavu novih imena. Što mislite o sadašnjoj poziciji kratke priče u hrvatskoj književnosti, odnosno o kvaliteti produkcije?
Evo, već i niz imena koja sam nabrojao neka je vrsta odgovora na tvoje pitanje: ovdje kod nas stalno nešto vrije. S tim da ni uz najbolju volju ne uspijevamo predstaviti sve, barem ne na istom izdanju. Volio bih da ovu formu ne zaborave i što prije joj se vrate i Zoran Malkoč, i Maja Hrgović, i Robert Perišić… a da Zoran Pilić napokon izađe iz samonametnute si izolacije te posvemašnje festivalske apstinencije.
Bukowski je rekao kako je "najgora stvar za pisca biti u društvu drugog pisca, iako postoji još nešto gore od toga – biti u društvu više pisaca". Međutim, na FEKP-u taj citat ne zvoni kao istina. Naime, na Festivalu se ruše privatni zaštitni bedemi pisaca te se ide s čitanja na čitanje i vrlo se pažljivo slušaju priče kolega. S obzirom da radite Festival 14 godina, svjedočili ste evoluciji te jedinstvene atmosfere. Je li to nešto što je FEKP posjedovao otpočetka ili se to stvarno jedinstveno ozračje Festivala stvaralo godinama?
Imao sam tu sreću da sam sudjelovao u onim herojskim danima kada se kalio FAK (Festival A književnosti), da sam vidio kakva se kemija može stvoriti između pisaca i publike, a s druge strane, vidio sam i način na koji se FAK ugasio, premda nisam siguran da je gašenje pravi izraz da se opiše taj proces. Koliko sam mogao shvatiti post festum – jer u ono doba toga nisam bio svjestan – cijela ta dobra priča (a bila je dobra!) pala je na ljudima, natjecanju, zavisti, taštini… i ako sam u išta bio siguran, bilo je to da se takvo što neće dogoditi FEKP-u.
Možda dva ili tri puta u tih 14 godina osjetio sam da je netko zabrinut za broj svojih nastupa, količinu posvećene mu pažnje, redoslijed nastupa ili štogod slično – a volim razmišljati da je to zato što se na tim pozornicama i oko njih, zbog sjajne publike i zbilja krasnog tima ljudi koji stvaraju FEKP, svi pisci doista osjećaju kao zvijezde.
Festival je bez sumnje u proteklih 13 izdanja odgojio svoju publiku, a niz velikih autora koji su gostovali na Festivalu je zaista bez presedana, svakako u odnosu na budžet. Tako ove godine gostuje jedan od najboljih svjetskih esejista i veliki književni majstor Alberto Manguel, čija veličina, čini mi se, još uvijek nije na pravi način prepoznata u Hrvatskoj. Kako vam uspijeva dovoditi najveća imena svjetske književnosti?
Dva su načina, i na oba sam iznimno ponosan. Postoje, kao što kažeš, veliki pisci, književne zvijezde u pravom smislu te riječi koji na FEKP dolaze zato što im je kratka priča na srcu (a festivali poput ovoga su rijetki), ili jer nas je preporučio neki drugi naš gost, a budi siguran da nas (nažalost) ne preporučuju zbog honorara, luksuza i gomile knjiga koju će prodati u Hrvatskoj. Baš je nedavno kolegica Kate to lijepo sažela: mi smo kao Berlin – siromašni, ali seksi (i volimo biti Berlin!)
Drugi način je ono po čemu smo uistinu posebni: FEKP se u svom izboru pisaca ne vodi samo time da nam uzvanici budu velika imena, nego obrćemo stvar - pokušavamo ih dovesti prije nego velika imena postanu velika. Kod nas su tako, prije velikih priznanja i hrvatskih izdanja, gostovali László Krasznahokai, Anne Enright, Ali Smith, Ingo Schulze, sjajni Iračanin Hasan Blassim koji je u međuvremenu dobio nagradu The Independenta, za kojega će se još itekako čuti.
Poznati citat o Velvet Undergroundu "da je na njihovim koncertima bilo jedva 50 ljudi, no da se njihova važnost ogleda u činjenici da su svi nakon povratka s koncerta osnovali svoj bend" izlizana je poput kakve floskule nogometnih komentatora, no FEKP je u više navrata imao upravo takve kultne nastupe koji su publici svakako promijenili pogled na mogućnost kratke priče, a mnoge i potaknuli na pisanje. Mislite li da čitanja pred publikom u današnje vrijeme mogu imati snagu i utjecaj koji se inače veže uz muziku?
Ja sam taj isti citat čuo za Sex Pistolse, očito da nas ima još. Nastup Krasznahorkaija i meni je bio jedan od onih trenutaka koji te promijene, kad ti književnost pokaže svu svoju snagu – ako je ono uopće bila književnost. Ja sam to doživio kao ritual, stvaranje svijeta: onaj Lászlóv šamanski glas i onaj tekst koji u mraku crta konja (Sever bi rekao: tu pustu Mađarsku bez jahača), a prije toga priču od osam stranica i samo jedne rečenice, o tijelu i misli... To je bila neka opaka magija, i zbilja te mogla natjerati da propišeš.
Ali meni su i neki drugi i drugačiji nastupi imali tu moć: Keretove priče i priča Anne Enright, nastupi Tiziana Scarpe, Denisa Johnsona – Carverovog frenda i autora meni super-važnog Isusovog sina… Pa nastup Adama Bodora, još jednog kultnog Mađara… da, bilo je tu muzike, i hitova, na soundtrack naših 14 godina dalo bi se pošteno zaljuljati.
Izaziva li frustraciju što ste usprkos fantastičnoj reputaciji i već vrlo značajnoj tradiciji konstantno u poziciji nekakvog rostruma što mora jurišati na zapravo već odavno osvojene položaje? Ili je činjenica da ste uvijek ledolomci u vječnom ledu nerazumijevanja i nedostatka financijske potpore jedan od razloga zašto FEKP do sada nije nimalo izgubio na svježini?
Ta muka s novcem i neizvjesnošću stara je boljka, zapravo slaba točka cijeloga sustava, kojoj se vi (mi, organizatori manifestacija) onda morate prilagođavati, čak i nehotice razmišljati u okvirima 'onoga što je dostupno' umjesto 'onoga što želimo', samo da bi sve išlo dalje. U šahu se to, ako se ne varam, zove iznudica, a te vas iznudice, već nakon par poteza, vode u nimalo ugodnu poziciju.
S obzirom na ono što radimo i kako to radimo, mi nismo u ugodnoj, možda čak ni dobroj poziciji. Ali što znači reći da bi realni troškovi ovakvog festivala, u Austriji ili Italiji, bili barem pet puta viši, ili da svake godine planiramo Festival ne znajući do zadnjega časa hoćemo li ga moći održati. Tu smo gdje smo. Ono na čemu skidam kapu cijeloj ekipi FEKP-a sposobnost je da traje i radi s ljubavlju, da čak i u iznudici stvaramo nešto što je zdravo, kreativno i živo.
Razgovarao Neven Svilar
foto: Roman S.B. s ostatkom organizacijske ekipe
