'Moja sigurnost da razumijem svijet sve je manja.'

Prilikom njegova gostovanja na Festivalu svjetske književnosti, razgovarali smo s Etgarom Keretom, jednim od najboljih suvremenih kratkopričaša i najvažnijih izraelskih pisaca, o kratkim pričama, zbirci "Kvar na rubu galaksije", njegovom procesu pisanja te shvaćanju života i svijeta. Razgovor je vodio Matija Prica.

***

Počeo bih s pitanjem koje vas vjerojatno često pitaju – zašto ste se odlučili baš za kratke priče, što vam ta forma omogućava? Kako izgleda vaš process pisanja?

Kada krećem pisati nikada nemam zacrtano koliko će neka priča biti dugačka. Ne sjednem i ne kažem si: "U redu, napisat ću priču od tri stranice ili od pet stranica.” Samo želim napisati priču. U biti, kada počinjem pisati još ne znam što će se dogoditi. Pomalo je nalik na san – donekle imam kontrolu, ali u suštini se radi o slikama koje me salijeću. Također, mislim da je bitno da priča počinje intenzivno, poput erupcije vulkana. Znam reći da je priča poput eksplozije – počinje žustro, ali ne znam u kojem smjeru će se razvijati.

Ako u glavi nemam takvu priču, već je unaprijed osmišljena te znam da neću moći održati intenzitet kroz cijelo djelo, onda se najčešće odlučujem za drugu formu – pišem scenarij ili dramu. Film ili predstava su kolaborativna djela, stoga uvijek moram znati kamo idem – ne mogu doći glumcu i reći da ne znam kakav je kraj.

Prilikom pisanja za mene je vrlo bitna slobodna. Kada se piše intuitivno i slobodno, nemoguće je napisati djelo od 500 stranica. Instinktivno je. To je kao da uspoređujete trčanje na 100 metara i maraton – za istrčati maraton treba biti racionalan i planirati. Moje pisanje je sve samo ne racionalno. Vrlo često kada pišem ne znam točno što i zašto pišem, ne znam kamo priča ide, kako će završiti. Često mi s događa da pišem priču u kojoj se ne dogodi ništa. Nakon tri stranice – ništa. A ponekad ono što pišem iznenadi i mene samog. 

Vaše priče često započinju in medias res, nakon čega napeta radnja čitatelja vodi prema kraju djela, kada se ono pomoću nekolicine pripovjedačevih komentara otvara za različita tumačenja.

Točno, obično priče započinjem u sredini i to iz dva razloga – s jedne strane, kada zamislim scenu ili situaciju, još uvijek ne znam ništa o likovima – počinjem pisati i putem počinjem shvaćati tko su i kakvi su. Imam samo okvirnu predodžbu koja se postepeno razvija, a nešto uvijek isklizne i iznenadi. S druge strane, ako krenem pisati priču od "početka”, pošto još ne znam što će se dogoditi, treba neko vrijeme da se radnja zahukta i može ispasti dosadna. Na neki način pišem svoje priče onako kako bih htio da ih čitatelj čita, otkrivajući pomalo sve više o likovima.

Na taj način dobivate dimenziju nepredvidivog, iznenađujućeg. 

Tako je, ako priča iznenadi mene, onda će valjda i čitatelja. Htio bih samo dodati da bez obzira što pišem, pa bila to i alegorija ili fantastika, uvijek postoji neki autobiografski element, događaj ili osjećaj ugrađen u priču, zbog kojeg se identificiram s protagonistom. Primjerice, u prvoj priči u novoj zbirci radi se o čovjeku koji želi skočiti s krova i osobi koja ge je spazila s ulice i želi mu pomoći. Moj se blizak prijatelj ubio skočivši sa zgrade. Tokom pisanja priče cijelo sam vrijeme imao osjećaj da će protagonist stići do vrha zgrade prije nego čovjek skoči, da će mu uspjeti pomoći i da će na kraju otići skupa na sladoled. Unatoč tome, kada je stigao do vrha krov je bio prazan. U tom trenutku, pišući, počeo sam plakati. Zaista sam želio da čovjek preživi, ali za mene je pisanje proces predavanja, gubljenja kontrole. Vrlo često kada pišem priču, ona ne ode u smjeru kojem ne bih želio. Ne u smislu da ne uspijem napisati remek-djelo. Jednostavno nekad ne želim da likovi pate, želim da im se dogodi nešto dobro, ali priča stvari odvuče na drugu stranu.

To je i inače nezgodna stvar s pričama...

Smiješno je to jer sam inače prilično anksiozna osoba koja nije dobra u dosta praktičnih stvari – loš sam vozač, loše kuham – mogao bih tako do sutra. Zbog toga u životu, čini mi se, stalno želim stvari imati pod kontrolom. Kada pišem, nastojim se opustiti. Da sada slučajno prolijem kavu po vama, upropastio bih vam hlače. Ako napišem lošu priču, ništa se strašno neće dogoditi, nitko zbog toga neće dobiti rak. Dok pišem sam poput osobe u autu kojim netko drugi upravlja i ako se hoće zabiti u zid, ja pustim da se zabije u zid.

U svojim pričama nastojite prikazati određeni događaj, zapažanje ili osjećaj što je objektivnije moguće, reducirane na njihovu čistu pojavnost, bez da upisujete dodatna značenja u njih...

Zanimljiva stvar dogodila se s jednom ranom pričom iz zbirke koja nije prevedena na hrvatski. Adaptirana je za nekoliko kratkih filmova, pri čemu se u jednoj varijanti radi o romantičnoj komediji, a u drugoj o hororu. I to je upravo način na koji želim da moje priče budu doživljene. Na neki način to je poput koktela – ja dajem sok od naranče, a svatko će u njega dodati što želi, bila to mineralna voda, votka ili džin. Ja dajem dio, a čitatelj dovršava. 

Kratke priče u pojedinoj vašoj zbirci mogu se bitno razlikovati u stilu i tematici, ali istovremeno kao da postoji određena koherencija među njima, neodređeni element koji ih sve povezuje.

Svaka zbirka ima nešto svoje. Govoreći o posljednjoj (Kvar na rubu galaksije), mislim da sve priče povezuje zajednički duh vremena. Mislim da je ova zbirka odgovara aktualnom vremenu pandemije – česta tema priča je samoća i izoliranost. Radi se o ljudima koji čeznu za društvom, za prisutnošću drugih osoba, ali se istovremeno boje što bi im te osobe mogle učiniti. Ipak, rekao bih da je prevladavajući osjećaj u posljednjoj zbirci onaj osobe koja živi u svijetu koji se ubrzano mijenja, a ona ne zna što učiniti da bi ga fiksirala i shvatila. Jednostavno, svijet se mijenja prebrzo. Tehnologija se razvija prebrzo da bismo to mogli pratiti. Primjerice, kada sam imao četiri godine, u ulici u kojoj sam živio postavili su bankomat koji tamo stoji sve ove godine i cijelo vrijeme služi istoj svrsi. S druge strane, danas postoji toliko aplikacija za mobitele koje praktički zastarijevaju i izlaze iz mode na tjednoj bazi. Moj mobitel je star sedam godina i skoro svaki dan me zovu iz telekoma pitajući kada ću ga zamijeniti. Ja im odgovaram da je moj otac vozio isti auto 20 godina.

Ali nije samo tehnologija ta koja se mijenja, već to prati i društvena struktura. Uzmimo na primjer Donalda Trumpa – prije dvadeset godina svrgnuli bi ga s dužnosti nakon mjesec dana. Danas radi sve one stvari koje mnogi smatraju da ne može i da ne bi smio, ali očito iz nekog razloga uspijeva. Čini mi se da živimo u svijetu gdje ništa nije sigurno – danas i najobičnije pitanje može dovesti do neželjenih posljedica. Ljudi više nisu sigurni što je u redu, a što ne – kao da živimo u svojevrsnom escape roomu, gdje ako ne upali jedan kod, probat ćemo unijeti drugi. U ovoj zbirci priče se dešavaju u raznim dijelovima svijeta, i različitih su žanrova, ali svima im je zajedničko da likovi pokušavaju pronaći uporište u svijetu koji ne razumiju najbolje.

U posljednjoj zbirci priče su često smještene u distopijske, znanstveno-fantastične svjetove koji kao da su zamijenili fantastične, nadrealne svjetove koji su karakterizirali vaše ranije priče. Radi li se možda o tome da stvarnost polako nadilazi fikciju u sposobnosti da kreira nezamislivo? 

Apsolutno. Čini mi se da živimo u vremenu kada vjera u znanost i tehnologiju podsjeća na zanos koji je odlikovao kraj 19. stoljeća, kada se mislilo da se pomoću njih mogu riješiti svi ljudski problemi. Elon Musk želi poslati ljude na drugi planet, ljudi govore o budućnosti u kojoj će se naša svijest prenijeti u računalo, itd. Istina je da ja nisam toliko siguran. Ako se vratimo na kraj 19. stoljeća – ljudi su tada mislili da imaju odgovor na sve zagonetke, ali potom su uslijedila dva svjetska rata; devedesetih godina 20. stoljeća, nakon raspada SSSR-a govorilo se o kraju povijesti, a danas svjedočimo uskrsnuću ekstremne desnice… Budućnost je nemoguće predvidjeti, ali ovaj trenutak vraća me na autore poput Julesa Vernea ili na struje poput steam punka, u smislu da postoje trenutci u povijesti kada se mašta i tehnologija preklapaju i postaju podudarni.

Dosta mojih prijatelja radi u tvrtkama koje se bave visokom tehnologijom i često od njih čujem da danas možemo napraviti većinu onoga što nam padne napamet – ako već ne mi, postoji neka japanska tvrtka koja može. Ključno je pitanje što s tehnologijom želimo napraviti. Čini mi se da danas prevladava osjećaj određene svemoći – koji po mom mišljenju i iz mog iskustva u konačnici uvijek vodi uništenju. Ljudi pričaju o teleportaciji kao da smo X-meni, ali mislim da je to odraz prevladavajućeg duha. Sjećam se kada mi je prije otprilike 12 godina prijatelj pokazao smartphone, rekao sam mu da je čarobnjak. Da mi danas netko kaže kako se njegov telefon pretvara u dron, pitao bih ga gdje to mogu kupiti – više me ne bi impresioniralo. Navikavamo se na takve stvari.

Zbog toga mi je prilikom pisanja lako povezati maštu i tehnologiju te iskoristiti tehnologiju kako bih razobličio čovjekove mračne strane i ono za čime žudi. Kada primjerice pišem priču o umjetnoj inteligenciji ili klonovima, tehnologija nije ono što me primarno interesira. Zanimljivija mi je u tom kontekstu ljudska potreba da se osjeća superioran nad nekim. Prije su ljudi imali robove nad kojima su se iživljavali, žene su konstantno bile u podređenom položaju… sada su na red došli roboti i klonovi koji nemaju nikakva prava i s kojima se može raditi što god. O toj instinktivnoj potrebi da čovjek stalno bude nekome nadmoćan vrlo mi je zgodno progovoriti kroz upotrebu i odnos prema tehnologiji.

U priči o djeci vojnicima koje vojska navodi na ratovanje tako što postavlja Pokemone po svjetskim ratištima nije poanta u Pokemonima, već o granici između igre i stvarnosti koja se zamućuje. Pomalo podsjeća na Enderovu igru. Također se poigrava idejom da je nekada za ubiti čovjeka trebalo doći licem u lice s njim i razbiti mu glavu, dok je danas moguće sjediti kod kuće i pritiskajući nekoliko gumba, ubiti nekoga. Distanca koja se tako uspostavlja postaje dezorijentirajuća za osjećaj što je stvarno, a što ne, a samim time i za preuzimanje odgovornosti za ono što se čini. Na neki način tehnologija istovremeno izvlači naše najskrivenije instinkte, ali nam i omogućava da ih prikrijemo. Može se to usporediti sa time koliko ljudi odlazi kod prostitutkama, a koliko ih gleda porno filmove. Drugih je sigurno višestruko više. Kada nešto doživite u stvarnom životu, nužno se stvara neki oblik predrasude.

Još jedna paralela koju mogu povući bila bi s onim kada smo se kao djeca igrali rata i ratnim video igrama danas. Nemam ništa protiv njih i svom sinu dopuštam da ih igra, ali kada je svijet u kojem se nalazite tokom igre konstruiran od strane drugih ljudi, to predstavlja izazov našem shvaćanju toga tko smo i što smijemo, a što ne bismo smjeli napraviti.

Također, pomalo je zbunjujuće i to što se stvari za koje nam se ne čini smislenim da bi se mogle dogoditi, u konačnici ipak nekako ostvare. Kad sam bio mlađi, govorili su mi da će se voda u budućnosti prodavati u plastičnim bocama, što meni nije imalo smisla jer smo imali besplatnu vodu iz slavine. Ista je stvar s reality televizijom – nikada nisam vjerovao da bi netko htio gledati Big Brother kada ima svoj život i svoje probleme. Zašto bi netko htio gledati reality televiziju kada je stvarnost zadnja stvar s kojom ona ima veze, sve je skriptirano i manipulirano. A ipak cijeli svijet gleda te programe. Kao što sam i za Trumpa mislio da nikako ne može biti izabran, ali ipak se desilo. Moja sigurnost da razumijem svijet sve je manja.

Kažete da je pisanje za vas izrazito osoban proces koji vam pomaže da se nosite sa svijetom i njegovim nelogičnostima. Možete li opisati kako ste se s vremenom mijenjali kao pisac i jesu li te promjene odražavale one na osobnom planu?

Počeo sam pisati s 19 godina, dakle bilo je to prije 34 godine, dok sam služio vojni rok. Moj stariji brat je prvi koji je pročitao nešto što sam napisao i od tada je moj najbolji kritičar. Nakon treće zbirke priča rekao mi je kako je primijetio da se u mojoj prvoj zbirci velik dio priča zbiva u autobusu, da se u drugoj zbirci većina njih odvija u taksiju, dok se dobar dio priča iz treće zbirke događa u avionu. Primijetio je kako se na taj način može zaključiti da sam s vremenom počeo više zarađivati, ali da mi istovremeno život nije postao ništa lakši. Ako me u prvoj zbirci gnjavio lik pored kojeg sam sjedio u busu, u trećoj mi se ista stvar događa u avionu. Međutim, dok sam iz busa mogao izaći na prvoj sljedećoj stanici, u avionu moram ostati kraj onoga koji me smeta svih 15 sati koliko traje let.

Općenito govoreći, mnogo se toga promijenilo od kada sam počeo pisati, i u mom životu i u pisanju – ali neko temeljno životno iskustvo nije se toliko promijenilo. Ako bih morao napraviti usporedbu, kada sam bio mlađi težio sam tome da promijenim svijet, sada ga naprosto pokušavam shvatiti. Ne uspijevam, ali pokušavam. Kad bih kao mlađi vidio nekoga kako se dere ne ulici, rekao bih mu da prestane, da mi to smeta. Danas bih poslušao što viče i pokušao shvatiti zašto se dere, što ga je na to nagnalo. Mislim da sam s vremenom postao znatiželjniji i manje siguran u sebe. Ostao je osjećaj nepotpunog razumijevanja života, kao i sklonost promatranju ljudskog ponašanja – sa znatiželjom i sa strahom.

Vaše su kratke priče poput malih isječaka ove ili neke alternativne stvarnosti. Je li razlog tomu shvaćanje da je nemoguće iskazati punu kompleksnost života te da smo sposobni zahvatiti samo njegove komadiće i povezati ih, pridajući im neki kaleidoskopski smisao?

Većina priča koje napišem proizlaze iz nekog osjećaja ili emocije koji ne mogu definirati, a koji pokušavam odrediti dok pišem, poput neke nepoznanice koju nastojim imenovati. Često se radi o mješavini osjećaja koje kada zasebno nabrojim, nemaju veze ni smisla, ali ih pišući nastojim povezati i razjasniti. Znam da ne mogu zahvatiti cjelokupnu ljudsku egzistenciju. Ne znam je li do skromnosti ili nesposobnosti, ali znam da ako je ljudska egzistencija poput tanjura, mogu ga samo razbiti, uzeti jedan komadić i pokazati ga. Poput slijepca koji se susretne sa slonom. Mogu zagrliti njegovu nogu ili surlu, ali ne mogu ga obuhvatiti cijelog. 

Jeste li ikada razmišljali da napišete ili pokušali napisati roman?

Jednom prilikom krenuo sam pisati roman. Pisao sam ga na laptopu i došao otprilike do polovice. Jedne večeri provalili su nam u kuću i, između ostalog, ukrali su i laptop na kojem je bio rukopis. Nisam imao pričuvnu kopiju i, premda su me svi nastojali utješiti, ja sam zapravo osjećao neobično olakšanje. Moj odnos prema pisanju romana bio je dosta rigidniji nego prema pisanju priča. Tek nakon što su mi ukrali laptop, shvatio sam da zapravo ne želim pisati roman. U tom su mi smislu puno bliže neke druge opsežne forme poput scenarija ili drame.

Pisanje priča je za mene prostor potpune slobode. Ne uspijevam uvijek, ali kada napišem priču ne postoji ništa lakše od toga. Ako me pitate je li mi lakše napraviti kajganu ili napisati priču, uvijek ću reći napisati priču. Kada pišem priču, osjećam istovremeno potpunu pasivnost jer priča dolazi k meni, te potpunu opuštenost, u smislu da znam da moja priča ne može napraviti ništa loše – ona neće izazvati rupu u ozonskom sloju, niti naškoditi ikome. Upravo to me sprječava da napišem roman, ne jer ga ne mogu napisati, već zato što ne želim izgubiti taj osjećaj i odnos prema pisanju, za mene ono tek tada ima smisla. Pisanje samo za mene je puno veći dar nego biti objavljivan ili uspješan pisac, ono je za mene način da se nosim sa stvarnošću i bez toga ne znam kako bih postojao.

Pišete na hebrejskom za koji kažete da vam je kao piscu jako drag jezik jer otvara mogućnosti za igranje s obzirom na njegovu starost i činjenicu da dugo vremena nije bio u službenoj uporabi, pa onda i ne postoje izrazi za mnoge suvremene pojmove. Koliko toga se gubi u prijevodu?

Govoreći o prijevodu, kada sam tek počeo pisati, mislio sam da je prijevod tehnička stvar – ako je moj tekst voda, a jezik čaša, mislio sam da je prevođenje kao pretakanje vode iz jedne čase u drugu. Međutim, jezici su suštinski drukčiji i te razlike kao posljedicu imaju potpuno drukčiju ontologiju. Ako je granica jezika granica misli i spoznaje kao što kaže Wittgenstein, onda se jezik može doživjeti kao neka transparentna tvar kroz koju gledamo svijet i život. U hebrejskom primjerice postoje izrazi za dušu (soul), tijelo (body) ili svijest (consciousness), ali ne postoji izraz za ono što bi se na engleskom reklo mind. U tom smislu svaki jezik ima neki vlastiti način na koji opisuje stvarnost.

U hebrejskom također postoje samo muški i ženski rod, nema srednjeg. Jedna od priča u zbirci 8% ničega poigrava se upravo zabunom koja proizlazi iz te jezične uvjetovanosti. Kada je priču trebalo prevesti na jedan od latinskih jezika, cijelu je epizodu trebalo ponovno smisliti i preispisati kako bi imala smisla jer latinski jezici ne dopuštaju pogrešku tog tipa. S obzirom na to, prevoditelja više vidim kao suradnika u pisanju. Pritom, oni imaju jedan od najnezahvalnijih poslova na svijetu jer bivaju primijećeni samo kada nešto nije u redu. Ako je sve kako treba, zasluge pripadaju piscu, međutim ako nešto nije kako treba, odmah se krivnja svaljuje na prevodioca.

Što mislite da utječe na to kako su vaše knjige prihvaćene izvan Izraela?

To je nešto što i ja često pokušavam odgonetnuti – zašto sam u nekim zemljama izrazito dobro prihvaćen, dok u drugima nisam nikako. Jedna od zemalja u kojima moje knjige dobro prolaze jest Meksiko. Prilikom jednog predstavljanja uz mene je gostovao glumac Diego Luna i pitao sam ga što misli zašto sam toliko uspješan u Meksiku, a nisam primjerice u Nizozemskoj. Odgovorio mi je da mu se čini, premda nikada nije bio u Izraelu, da Meksikanci i Izraelci imaju jednu zajedničku crtu – unatoč tome što žive u nasilnim i nesređenim zemljama, ljudi svejedno inzistiraju na tome da je njihov život super i da je sve u redu. Ta pozicija, koja često oscilira između topline i optimizma te agresivnosti, karakteristična je i za Bliski istok i za Meksiko. Još jedna zemlja u kojoj su moje knjige jako popularne je Turska, gdje sam pravi uspjeh doživio nakon priče Pizzerija Kamikaze. Koncept odvojenih zagrobnih svjetova za ljude koji su poginuli ili umrli prirodnom smrću te onih koji su počinili samoubojstvo prisutan je u šijitskom islamu, što je većinska denominacija u Turskoj. Zbog toga su moji čitaoci tamo većinom mladi, religiozni ljudi.

Također, vrlo sam popularan u Tajvanu, ali nimalo u Koreji. Tamo se moje knjige sele od izdavača do izdavača i ne postižu uspjeh, ali na Tajvanu su bestseleri. Kao što se jezici među zemljama razlikuju, mislim da se i mentaliteti donekle razlikuju, tip humora se razlikuje.

Zanimljiv je slučaj i s Poljskom. Mislim da me poljski čitatelji bolje shvaćaju od izraelskih. Možda je razlog taj što su mi roditelji rođeni u Poljskoj. Oboje su preživjeli Holokaust, u kojem je majka izgubila roditelje i brata, a otac sestru. Zbog toga sam još kao mali nastojao raditi stvari koje bi ih uveseljavale, koje su ih nasmijavale. Postajući sve bolji u tome, istovremeno sam naučio što nasmijava Poljake. Moj humor najbolje pali kod poljske publike jer sam smisao za humor razvio na Poljacima.

Razmišljajući o tome malo više, shvatio sam da je globalna kultura kao fino podešeni mehanizam koji ako se ne obrati pažnja, djeluje kao vrlo jednostavan stroj. Njegova se kompleksnost i razrađenost shvati tek kad ga se pogleda pobliže. Postoje sitne razlike između društava, između tipova obitelji, muškaraca i žena čiji se opseg i značenje ne mogu potpuno shvatiti, već samo djelomično zagrabiti, naslutiti i nagovijestiti. 

Često kao pisce koji su na vas imali ponajveći utjecaj ističete Kafku, Čehova, Douglasa Adamsa. Osobno me vaše priče podsjećaju na kratku prozu G. G. Marqueza. Slažete li se s tom usporedbom ili je moje pitanje samo još jedna potvrda univerzalnosti književnosti i ljudskog iskustva?

Na različitim mjestima uspoređuju me s različitim autorima – primjerice, istovremeno me uspoređuju i s Tarantinom i s Almodovarom. Koja je veza između njih? Mislim da se i ovo nadovezuje na usporedbu sa slijepcem i slonom – neki put zagrli se noga, neki put surla. Mislim da usporedba i s jednim i s drugim stoji, ovisi samo koje se priče imaju u vidu. 

Što se tiče usporedbe s Marquezom, definitivno postoje sličnosti, a ja vam mogu reći što je po meni temeljna razlika. Iako oboje u djela ugrađujemo elemente fantastičnog ili nadrealnog, kod Marqueza ti elementi zaista jesu neobični i za likove unutar svijeta djela – oni zastaju i čude im se. U mojim pričama ti elementi ne izazivaju čuđenje, likovi ih uzimaju zdravo za gotovo. Ako nekoj osobi izrastu krila, on će ih iskoristiti da odleti do 10. kata i gleda ženu kako se tušira. Nagoni i nagnuća likova su ključni, fantastični elementi su samo način na koji ih se pomaže ostvariti. Kod Marqueza fantastično je na prvom mjestu, a nagoni su projicirani u fantaziju – ona je veća od života. U mojim pričama unatoč fantastičnim elementima, život i dalje ostaje dosadan, svakodnevan.

Vrlo često u mojim pričama – a ne radim to radi polemičnosti, jednostavno se radi o načinu na koji vidim stvari – određeni fenomen koji se inače doživljava jednodimenzionalno, nastojim predstaviti s dvije strane, naznačiti dva tipa sila koje ga definiraju. Primjerice, ja sam ljevičar i liberal, ali dio mene u potpunosti shvaća privlačnost fašizma ili privlačnost religijskog mišljenja. Vidim slabosti ljevice, shvaćam što imponira kod desnice. To ne utječe na moju poziciju, svjesno sam je odabrao i stojim uz ono što ona podrazumijeva. Smatram da su obje opcije pogonjene određenim iskonskim emocijama. U slučaju desnice, to je strah. Ksenofobija kao osnova nacionalizma jest upravo strah od drugih – oni će nam uzeti poslove, postati brojniji, nadjačat nas. U slučaju ljevice to je osjećaj krivnje – spram drugih rasa, rodnih identiteta, itd. Ne volim se bojati i ne volim se osjećati krivim, ali ako moram odabrati, više osjećam krivnju nego strah.

Ponekad u tom smislu razmišljam i o aktualnoj pandemiji COVID-a. Ja sam astmatičar i nije mi svejedno hoću li se zaraziti. A opet, vidim i neke pozitivne stvari vezane uz ovu situaciju. Neke stvari koje su izgledale kao da se ne mogu zaustaviti, sada su stale. Prije virusa na razne promocije i predstavljanja letio sam praktički svaki mjesec. Sada se odjednom može i bez toga, sve obavljam putem video poziva, mailova, i sve funkcionira. Nije da to želim, ali tako je. Prema modernom narativu, ovladali smo prirodom – pobijedili smo gravitaciju, putujemo u svemir… Odjednom, nakon virusa i potresa, kao da smo se pokolebali u tome, javljaju se pitanja jesmo li zaista tako jaki ili je to samo priča koju sami sebi pričamo kako se ne bi bojali.

Kad smo se već dotaknuli toga, mislite li da se nešto u svijetu zaista promijenilo tokom pandemije? Kako mislite da će izgledati svijet nakon što aktualno stanje prođe?

Razgovor o posljedicama koje će imati COVID su donekle poput Rorschachovog testa – dvije različite osobe vidjet će dvije različite stvari. Primjerice, trenutno je vrlo bitno, u slučaju da se otkrije da netko ima koronu, kontaktirati one s kojima je bio u doticaju. U Izraelu imamo vrlo dobro tajnu službu koja vas može locirati pomoću mobitela. Naravno, radi se o kršenju privatnosti, ali budući da je riječ o virusu, dozvoljeno im je. Ako sjedite u kafiću i osoba kraj vas ima COVID, pronaći će vas u roku dvije minute. Neki kažu da, ako to sada tako dobro funkcionira, trebalo bi tu praksu nastaviti koristiti i nakon završetka pandemije kako bismo pratili i spriječili zločine. Pobornici ljudskih prava tome se, jasno, protive. S druge strane, mnogi ekolozi kažu kako je COVID imao pozitivne učinke na prirodu, kako bi nakon pandemije mogli pokušat održati što nižu frekvenciju letenja avionima. Nasuprot tome, ljudi žele putovati, ići na ljetovanja...

Čini mi se da je prije COVID-a život išao jednom određenom trasom, ali je sada iz nje izbačen – po meni, to nam nudi priliku da život po završetku pandemije zamislimo onako kako bismo htjeli, da ga postavimo na koju god trasu hoćemo. Imamo slobodu da donesemo odluke koje prije možda ne bi bile moguće, kako na osobnom tako i na općedruštvenom planu. Ako svijet promatramo kao kazalište, COVID vidim kao trenutak u kojem smo svi zaboravili tekst. Netko na to reagira tako da samo stoji, panično se tresući u strahu, dok drugi počinju improvizirati. Ponekad tako improvizirajući kažu repliku koja je i bolja od onoga što je u originalu pisalo.

Oduvijek sam imao osjećaj dvojakosti. Odrastao sam u nezgodnom kvartu i premda se nisam htio ni volio tući, kada sam bio primoran, bio sam vrlo agresivan. Što bih više nekoga udarao, to sam više osjećao njegovu bol. Kada bih izgubio u tučnjavi, sve bi bilo u redu, otišao bih kući krvav. Kada bih pak nekoga pobijedio, otišao bih kući plačući jer sam bio svjestan njihove bol. U konačnici, došlo je do toga da su oni koji su me znali huškali druge da započnu tučnjavu sa mnom jer im je bilo neobično zabavno gledati nekoga tko plače dok tuče drugoga. Stoga mislim da takva dvosmislenost, u konačnici neodlučnost, u dosta slučajeva sprječava osobu da nešto napravi. To jedino nije slučaj u umjetnosti. Tu je višeznačnost prihvaćena jer se radi o fikciji, ne o borbi za preživljavanjem te se stvari ne moraju pojednostavljivati kako bi se ostvario cilj. Mislim da dijelom i zbog toga nisam najuspješniji u životnim stvarima i bolje mi ide umjetnost. 

Vaši su roditelji preživjeli Holokaust, a u više ste navrata isticali kako je njihov vedar pogled na život nakon svega što su prošli za vas bio iznimno inspirativan. U vašim pričama često se, eksplicitno ili implicitno, progovara o značenju Shoe za izraelski narod – s jedne strane to je iznimna kolektivna trauma koja prelazi generacije, ali istovremeno se daje naslutiti kako se ona sve češće koristi kao izgovor za nehumano postupanje Izraela danas.

Slažem se. Za početak, htio bih reći da premda su moji roditelji preživjeli Holokaust, oni su se odbijali smatrati žrtvama i to im je bilo vrlo bitno. Moj otac je uvijek govorio da trenutak u kojem se nekoga počne promatrati kao žrtvu jest trenutak kada se tu osobu dehumanizira jer se pretpostavlja da nema kontrolu nad svojim životom.

Druga stvar koju su mi u vezi toga uvijek govorili jest da rane koje je nanio Holokaust mogu zacijeliti samo ako se nauče i primijene lekcije iz povijesti koje su do njega i dovele. Govoreći o Izraelu kao državi, Holokaust je upravo ključni razlog kojim se pravdalo njeno osnivanje – kako se ne bi ponovio. Ali ponekad umjesto lekcija koje smo iz toga mogli naučiti -– primjerice da su svi ljudi isti i da ih se ne može dehumanizirati na taj način – odlučujemo Holokaust promatrati kao dokaz da Židovi moraju biti snažni. Tako se vrlo lako dolazi do toga da žrtva postaje onaj koji nanosi zlo. Jer ako se sami promatrate kao žrtvu, odbijate preuzeti odgovornost za ono što činite.

Nije to specifično židovski fenomen, vidim to i kod Palestinaca. Jedan palestinski intelektualac nedavno je izjavio da je Bliski istok oduvijek bio igralište Europe, a da su Palestinci pri tom bili lopta. Lopta se ne kreće sama, ona negdje dospije samo ako je se šutne ili baci. Dakle ako lopta nekoga pogodi i razbije mu nos, to je zato što ju je netko tamo šutnuo, krivnja nije na lopti. Ali to nije tako, mi nismo lopte. Mnogo je ljudi bilo u teškim situacijama, ali su napravili izbor – kada netko pristane na narativ da je žrtva koja nije imala izbor, to je umanjenje njegove čovječnosti. Jednom sam prilikom gledao na televiziji dokumentarac o bivšem pripadniku Hamasa. On sam nikoga nije ubio, ali u jednom trenutku izraelska tajna služba ga ja uhvatila, zatočila i mučila. Nakon što je izašao na slobodu, njegovi suborci obećali su da će se osvetiti zbog onoga što je prošao i koliko je propatio. On je pak odgovorio da to ne želi – nakon onoga što je prošao, ne želi nikome ništa slično, ne želi da itko više pati. Postao je pacifist – želi promjenu, ali ne želi da do nje dođe na nasilan način.

Ono što želim reći jest da u mnogim situacijama, u kojima mislimo i kažemo da smo nešto napravili jer nismo imali izbora, zapravo jesmo, ali smo odlučili ignorirati alternative. Vrlo često u politici, pogotovo na desnici, postoji potreba za konstrukcijom dvostruke pozicije – Izrael se istovremeno predstavlja kao velika i moćna država, ali i kao list koji vjetar nosi bez da on išta po tom pitanju može napraviti. Primjerice, stalno se govori kako Izrael ništa na inicira, već samo odgovara. Ali ako ništa ne iniciramo, a istovremeno okupiramo tuđi teritorij, onda mora da smo nešto ipak napravili. Postoji neki pasivno agresivni stav, koji vrlo često nije u potpunosti svjestan. Zbog patnje i straha imamo tendenciju umanjivanja vlastite vrijednosti, kao i izbora koje imamo. I Izraelci tokom Holokausta i Palestinci danas jako su puno propatili, ali zbog vlastite uronjenosti u identitet žrtve gubimo sposobnost da donosimo odluke koje bi nešto mogle promijeniti.

U vašim je pričama često je prisutan motiv osvete – ili u nešto drukčijem vidu – želje da se nekoga zaštiti, ali na agresivan način...

Prije bih rekao da se radi o agresiji nego o osveti, odnosno da je agresija za čovjeka nešto primarnije nego osveta. Vrlo često kada razmišljamo o agresiji, pridajemo joj isključivo negativne konotacije – poput Darth Vadera ili Thanosa – jedina težnja je uništenje. No vrlo često je agresija ekstenzija nekih dubljih osjećaja ili potreba – anksioznosti, nemoći ili čak ljubavi. Uvijek kažem kako književnost jača najslabiji mišić u ljudskom tijelu, onaj za empatiju. Primjerice, ako se u priči radi o ubojici, neću ga nastojati prikazati samo kao ubojicu. Ne bježim od toga da se radi o opasnoj i lošoj osobi, ali ono što želim istaknuti jest to da sile koje su ga natjerale da postane to što jest već postoje i djeluju u svakome od nas. Možda je netko malo sretniji, netko malo jači, netko više pod kontrolom.

Mogao bih to povezati s vlastitim dojmom kada sam čitao Lolitu. U stvarnom životu zgražavam se nad pedofilima, ali dok sam čitao Lolitu uvidio sam da pobude i osjećaji koji su Humberta nagnali da radi to što radi nisu toliko različiti od onih koje sam imam. I ako nam umjetnost išta može pružiti, to je da nam omogući odmak od života – u prostoru imaginacije smo sigurni da nam se neće ništa dogoditi i možemo si dopustiti da pokušamo razumjeti kako se naši antagonisti osjećaju i razmišljaju. Često se govori kako moramo upoznati svog neprijatelja da bismo ga shvatili, da bi znali što nam je činiti… Ja mislim da ako dovoljno dobro upoznamo onoga koga doživljavamo kao neprijatelja, možda nam prestane biti neprijatelj. Možda shvatimo da nam je puno bliži nego što smo mislili.

Foto: Fraktura.