Četvrtak
13.02.2014.

Književnost je svuda oko nas




Extra_large_rundek
A+ A-
Darko Rundek otvorio je novi književni program u Booksi po nazivu 'Književnost između' koji se bavi odnosom književnosti i drugih umjetnosti. Rundek je gostovao 4. veljače u punoj Booksi, s njim je razgovarala Dunja Kučinac, a živi razgovor snimio je i prenio u tekst Neven Svilar.

***
 
Knjiga o pjesmama: Rundek, između autora Ante Perkovića dosta je atipična kada su u pitanju biografije glazbenika. Riječ je o knjizi koja je zapravo veoma topla i intimna, s mnogo izvora i fotografija koje obogaćuju tekst. Što misliš o toj knjizi, odnosno o suradnji s Antom Perkovićem na tom projektu?
 
Ideja mi se u početku činila malo spooky. Naime, moj izdavač albuma Menart morao je proširiti svoju djelatnost i na druge oblike izdavaštva kako bi uopće opstao. Kad su mi predložili da objave moju biografiju, morao sam malo razmisliti s obzirom da sam uvijek smatrao da se biografije pišu o ljudima koji su više-manje završili svoj put, ili životni ili poslovni. No stvari su se ipak nekako poklopile, jer sam baš nedugo prije toga pročitao knjigu Ante Perkovića Sedma republika, i shvatio sam da ovdje postoji čovjek koji zna pisati o muzici. A to je i vrlo rijetko i vrlo teško. Sedma republika započinje neobičnim opisom: rat, trublje, neobične slike – osobna transpozicija doživljaja muzike. Shvatio sam da on može pisati o onome što ja smatram bitnim kada je riječ o tome čime sam se bavio, a ne o nekakvim sporednim stvarima ili osobnim podacima koji zapravo nisu važni. 
 
Druga stvar, prisjetio sam se jedne knjižice koju sam čitao davno, još za vrijeme studija komparativne. Riječ je o jednoj od rijetkih biografija koje sam uopće čitao s obzirom da me biografije kao forma nikada nisu naročito zanimale. To je knjižica O Majakovskom koju je napisao Viktor Šklovski. U njoj se Šklovski pišući o Majakovskom i sam pokazao kao pjesnik, i to ravan svom heroju Majakovskom, koji mu je poslužio kao motiv za poetsku prozu. A kao treće, sve me to asociralo i na Sempruna i njegovu Drugu smrt Ramona Mercadera. S tim sam se asocijacijama odlučio na susret s Antom, koji je kao uzor imao autobiografiju Dylana, o kojem je valjda napisano nekoliko stotina biografija, a većina njih se voli vrtjeti oko momenta gdje on prestaje biti folk pjevač i postaje roker. 

Kad govorimo o tvom radu na knjigama ne možemo izbjeći zbirku Duhovi odnosno Uhovid u reizdanju. Riječ je o zbirci tvojih tekstova, kao što su songovi iz predstava na kojima si radio i neke pjesme koje ne izvodiš. Zanima me odakle ti potreba da ukoričiš svoje tekstove i kako ti oni djeluju u knjizi? Čini li ti se da funkcioniraju samostalno bez muzike?
 
Iza tih pjesama postoji svijest o tekstu, tako da ne smatram da im je papir stran. S druge strane, na svakom vinilu Haustora uvijek sam se petljao u dizajn, osobito u onaj dio koji obuhvaća tekstove. Zanimalo me kako se to može složiti a da ipak ima veze s ritmom pjevane pjesme. Tako da sam već na tim omotima albuma vidio kako funkcioniraju tekstovi samostalno, na papiru, i već sam tada vidio da oni sasvim dobro izgledaju u toj formi. A dosta je indikativan i sam naslov knjige, koji je i sam nekakva alkemija. Ona se u početku trebala zvati Duhovi, pa je izdavač Durieux predložio da se knjiga nazove Duhovi Duhovi, da bi se na kraju to sve zavrtjelo u Uhovid
 
Kad smo kod književnosti, jednom si rekao 'kako je lijepo hodati ovim svijetom kada znaš da postoji paralelna stvarnost knjiga'. Što misliš, kako je književnost otvorena prema svijetu, odnosno prema drugim medijima? 
 
Što god ljudi mislili, činjenica je da živimo u vremenu kada se zapravo jako puno čita. To najčešće nisu knjige, ali ipak su tekstovi. Taj tekst može biti više ili manje kreativan ili kvalitetan, ali ne treba se mistificirati književnost. Jer nekakav članak u novinama ili tekst na internetu može imati mnogo veću 'literarnu vrijednost' od same literature, može biti mnogo bolji od nečega što se naziva književnost. U tom smislu, s obzirom na činjenicu da živimo u epohi teksta, rekao bih da je književnost potencijalno svuda oko nas.
 
Mnogo manje je poznat tvoj rad na radiju. Vidjela sam da ti taj rad mnoog znači, štoviše, u nekim ga intervjuima nazivaš svojom 'tajnom radionicom'. Što ti je to posebno zanimljivo kada je u pitanju radio?
 
Jako volim radio kao medij. Mislim da je to posebna stvar, nešto vrlo intimno. Čitana riječ na radiju mi se čini bližom i osobnijom od drugih oblika komunikacije. Volim kad mi se čita. Volim i čitanu prozu, zato i volim Treći program Hrvatskog radija. Radio je uvijek potencijalno umjetnički zanimljiv, no njegovu snagu umanjili su komercijalni razlozi. 
 
Radio si na projektu Radio-brod 1993. godine. Riječ je ledolomcu koji je isplovio iz Francuske i koji je emitirao program koji je trebao pružati medijsku alternativu slušateljima na ovim prostorima. Kako ti je bilo raditi kao glazbeni urednik na tom radiju? 
 
To je bio zaista jedan sulud projekt. Zvali su me da radim kao muzički urednik na tom radiju za tada vrlo dobru plaću, i ja sam prihvatio taj posao, ne znajući zapravo u što se upuštam. Znao sam jedino da su programske namjere ljudi koji su to pokrenuli bile plemenite. Glavni motiv bio je omogućiti ljudima objektivnu informaciju, nešto što je u to vrijeme kod nas bilo apsolutno nemoguće.

To je drugi put u povijesti da jedan radio pluta međunarodnim vodama s cjelokupnom redakcijom, prije toga je 60-ih postojala jedna britanska piratska stanica. U to vrijeme bio je vrhunac strahota u Bosni. Angažirali su mene i Vedrana Peternela, koji je bio vrlo profesionalan i znao je kako se proizvodi radijski program. S nama je krenuo i Lazar Stojanović. Cijela naša neobična ekipa ukrcala se na tu golemu 65-metarsku mrcinu bez kobilice koja je netom završila misiju na Sjevernom polu. Na brodu smo imali antenu visoku 30 metara i kontejner u kojem su studio i laboratoriji. Sve je letilo oko nas, pepeljare i tanjuri, a s nama je bio i oficir zadužen za sigurnost koji je svaki dan ronio ispod broda da provjeri da nam netko nije postavio kakvu minu. Dakle, potpuno bizarna ekipa i sulud pothvat.

Program nam je trajao 24 sata i mi smo morali puštati muziku neprestano, zaista težak posao. No to nam je omogućilo i da radimo svakakve ludosti, pa sam ja izmišljao razne priče koje sam čitao potpuno čudnim promuklim glasom, uz efekte i šumove. Nismo imali pojma čuje li nas itko, zna li uopće itko za nas. Tek sam mnogo godina kasnije čuo od nekih Crnogoraca da su nas zaista slušali. Vjerojatno smo imali pet, šest vjernih slušatelja.
 
Radio si mnogo i u kazalištu, režirao si i komponirao muziku za teatar. Koliko se razlikuje tvoje komponiranje za kazalište od rada na muzici za albume?
 
Muzika ima razne dramaturške funkcije i ja zaista jako volim raditi muziku za kazalište i za film. Volim songove, koji su obično kratke forme što me jako zanima, kao i sound design. Imao sam sreće što sam radio s režiserima poput Ivice Buljana koji su imali povjerenja u mene i davali mi odrješene ruke. Ali nikada nisam volio režirati. U radu s glumcima pokazao sam se kao loš pedagog. U bendu nemam problema kao što imam u kazalištu, jer muzičarima nije problem reći što da rade, a ako to probaš reći glumcu, on se redovito uvrijedi.
 
foto: Marta Klarić Ravnić

 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.