Promrzli cvrčak

Kada smo bili mlađi, svi smo željeli biti luzeri. Privlačilo nas je što su u filmovima koje smo gledali i knjigama koje smo čitali ti likovi bili tako prokleto kul iako su ponekad bili tužni, s neizbježnom cigaretom među prstima, zamišljeno zagledani u daljinu, s trodnevnom bradom i masnom kosom, zamotani u kožnu jaknu koja je, baš kao i oni, vidjela neke bolje dane. Bilo je u toj slici nešto strašno romantično, takav život na rubu svega: na rubu gladi, zakona, na rubu ljudskosti. 

Moguće je da nas je privlačilo to što se ispod odrpane površine valjao ocean beskrajne slobode koji se lako mogao namirisati pa smo snatrili o poderanoj odjeći i spavanju ispod mostova, a onda odlazili kućama gdje nas je već čekao topli kakao.

Kažem, kada smo bili mlađi, svi smo željeli biti luzeri, ali istina je da su samo neki od nas željeli biti luzeri. Oni mudriji, ili tek ambiciozniji, željeli su biti bankari, odvjetnici i liječnici, i dok su se upinjali da to i postignu, mi smo pokušavali puštati brade, trudili se da nam dim cigareta postane ukusan i namjerno uništavali odjeću kako bi izgledala što starije. Cilj njihovog puta već se počeo nazirati, a mi smo počeli slušati fenomenalne Vještice koje su nas otrijeznile onim ubojitim stihom - Siromaštvo nije romantično. 

Bez obzira bile sretne ili nesretne, sve priče o cvrčku i mravu nalik su jedna drugoj. Ipak, mravi iz ove priče ostali su zakinuti za gomilu storija koje su im mogle oplemeniti duh ako već nisu imale toliku moć da ih pretvore u okorjele pušače koji se rijetko briju. Radišni, marljivi i uporni, dobili su novac i status, ali su propustili sve drugo, propustili su bezbroj sjajnih priča o luzerima, a svoj gubitak nikada neće moći nadoknaditi jer su sada prezaposleni zadržavanjem svojeg statusa i zarađivanjem još novca. Ha ha, jedan nula za cvrčke

Amblematski je luzerski pisac, naravno, veliki meštar sviju hulja Charles Bukowski, ali ne jednog je mladca njegovo pisanje dovelo do još jednog autentičnog sjebanovića, odličnog Johna Fantea. 

Fante je pisao mnogo i pisao je dobro, mnogi kažu da Los Angeles nitko nije opisao tako plastično kao on, ali unatoč tome u svojim najplodnijim godinama nije bio baš previše popularan. Za njegovu ponovno stečenu popularnost dobrano je zaslužan Bukowski koji je, koncem sedamdesetih, nagovorio svojeg izdavača Black Sparrow Press da ponovno objavi Fanteova djela koja se više nigdje nisu mogla nabaviti. Zanimljiv je i podatak da je njegov najpoznatiji roman Zapitaj prah više od šezdeset godina nakon originalne objave proveo nekoliko tjedana na listi bestselera New York Timesa.

Vjerojatno su u svoj toj gunguli za Fantea čuli i momci iz melodičnog punk benda Banner Pilot koji su mu se naklonili u hitiću Started at an Ending. Pjesma opisuje stanje u kojem bi se lako mogao prepoznati neki od Fanteovih likova (možda čak i Arturo Bandini glavom, njegov literarni alter ego) – bezvoljnost, čekanje da vrijeme prođe, besparica, kupovina alkohola i cigareta, razmišljanje o prestanku pušenja. Jadikovanje nad samim sobom koje nije toliko jadno jer je premazano gustim slojem autoironije. 

Da ne bi sve ostalo samo na naznakama i proizvoljnim asocijacijama, pobrinuli su se u trećoj strofi koja kaže:

It doesn't really matter where I look, 

The directions seem the same.

I'm closing out my nights with Fante books.

If you're happy then why change.

Siromaštvo je bilo glavna Fanteova tema, gotovo opsesija i preokupacija, i slično kao što nas je Srđan Sacher podučio u legendarnoj Da li su to bili topovi ili lupa moga srca, tako je i kod njega bilo posve jasno da se tu nema čime zanositi. Možda je romantiziranje bijede i neimaštine zapravo jedini preostali izlaz, jedino što osobi u takvom stanju daje nadu. Uzvišen se može biti i ako je novčanik prazan.

Iako je Bukowski često navodio Fantea kao jednog od svojih glavnih uzora, mislim da je ovdje ipak učenik nadmašio učitelja i da je Bukowski bolji pisac, a o njihovim sam sličnostima i razlikama već pisao kada su se, gle čuda!, našli rame uz rame u istoj pjesmi.

Kako bilo, sjećam se da sam Fantea mnogo čitao u nježnim, formativnim godinama i pamtim da sam uživao, ali se, što je u tim mladim godinama osobito važno, nisam s njime mogao poistovjetiti. Imao sam sreće, mene je čekao topli kakao, on je razmišljao kako zakrpati rupe na đonovima. S druge strane, osjećalo se da je njegovo pisanje proživljeno, iskreno i autentično i to je ono što je privuklo Bukowskog koji je tvrdio da ne može čitati 'umjetnike'. On je htio meso, on je htio znoj i krv, htio je nešto stvarno, a Fanteu se možda može prigovoriti štošta, ali nikako to da nije stvaran.  

Jedna pjesma benda Modest Mouse ima stih koji kaže I like songs about drifters-books about the same/ They both seem to make me feel a little less insane, i moguće je da i tu leži jedan od razloga zašto je Bukowski volio Fanteovu prozu: zbog nje se osjećao manje usamljenim, shvatio je da nije jedini koji se sa životnim izazovima suočava na određeni način i, još važnije, shvatio je da nije jedini koji se suočava upravo s tim životnim izazovima.

Možda smo zato i mi voljeli priče, filmove i pjesme o luzerima; zato što smo znali da ćemo to postati, u većoj ili manjoj mjeri. Nije nam nitko trebao reći, ali osjećali smo da nema u nama onoga čega bi trebalo biti za postati liječnik, odvjetnik ili bankar pa onda za time nismo ni težili. Naša narav cvrčka možda je bila upisana već u genetskom kodu i samo je trebalo naći vatricu na kojoj će se ona rasplamsati i zasjati u svojoj punini. Ogrjeva je, na sreću, bilo sasvim dovoljno, ta ovo što sam citirao u tekstu samo je vrh ledenog brijega, ali imao je stari Srđan Sacher pravo – nije romantično.