Ljeto je sada i službeno tu. Gradovi na kontinentu će se prazniti kao poharani kugom, a i najmanja mjesta uz more bit će nakrcana do puknuća. Živjet će se u njima u onoj gorko-slatkoj i posve nestvarnoj čaroliji, iluziji da se nešto zbiva, u sumanutoj gužvi i gomilama domaćih i stranih ljudi čija stopala jedu stare kamene ploče i čija usta proždiru sladolede i srdele baš kao da im o tome ovise životi.
Bez mora ne bismo mogli, odlazak na obalu nam je upisan u genetski kod ili u nešto još trajnije, dublje i davnije od gena. Pitanje 'Kad ćeš na more?' ljetni je pandan onom još dosadnijem i ispraznijem zimskom 'Gdje ćeš za Novu?' jer podrazumijeva se da negdje hoćeš, ta nećeš valjda ostati čamiti u praznom gradu okružen užarenim betonom i nevoljnicima koji se baš nikako nisu uspjeli spasiti. Ne otići na more mnogo je više od osobnog poraza, to je i uvreda svemu što mi jesmo i svemu što bismo željeli biti; ne otići na more je jednako kao ne piti kavu u kafiću, kao ne navijati za 'Vatrene', kao ne jadikovati o vremenu, politici i tek tako. Ne otići na more ultimativni je izraz ne-Hrvatstva.
Odlazak na more istovremeno je želja i prisila, patnja i užitak, avantura i agonija. To je nešto što se radi i što se ne propituje. Odlazak na more je kao odlazak u crkvu, to su činili naši stari, a to ćemo, bez prevelike galame, činiti i mi. S tim da morskih ateista u Hrvatskoj ima još manje od onih koji ne vjeruju u Boga (a njih je 2,22% po popisu stanovništva iz 2011.) pa, ako ste član toga kluba, želim vam mnogo sreće u ovoj državi poznatoj po toleranciji i prihvaćanju drugog i drukčijeg.
Tradicija nas određuje i ograničava, nameće nam što raditi i kako razmišljati, a najgore je što toga ponekad uopće nismo svjesni. S druge strane, ima i lijepih tradicija. Odlazak na more jedna je od njih. Samo što bi se i prema njemu moglo pristupati opuštenije i ne uzdizati ga na razinu kulta. Pa to je tek odmor, tek more. Iako je, naravno, mnogo više od toga.
Sentiment koji Hrvati gaje prema ljetnom odmoru na moru savršeno je uhvatio neponovljivi Darko Rundek na svom prvom samostalnom albumu Apokalipso u divnoj, pametnoj i šaljivoj 'More, more'. U četiri i pol minute sabio je majstor sve ono o čemu razmišljamo, ali i ono što samo osjećamo, bez želje ili potrebe da te emocije na bilo koji način konkretnije uobličimo.
Pjesma vrvi upečatljivim sličicama poput one koja mi baš svaki put padne na pamet kada se prvi put u godini spustim do obale spreman uskočiti u veliko plavetnilo:
Tu sija sunce milionima koji rade
Pa su došli da im valovi speru znoj
To su oni što su stupali sred parade
Hrabri ljudi u domovini ponosnoj
Ovdje se miješaju ponos, gordost, ironija i blaga kritika sustava (svakog sustava!) koji radne ljude iskorištava i čini robovima, ali nije se zato ova pjesma našla u Glazbenom dnevniku. Razlog za to je mnogo prozaičniji.
Na početku pjesme Rundek nabraja što sve treba ponijeti na more i u tom šarmantnom popisu pronašlo se, jasna je to i samorazumljiva stvar, mjesto i za ljetnu literaturu.
I ne zaboravi:
Drveni ugljen, roštilj, tri ligeštula
Suncobran, peraje, maske,
Naočale za sunce, karte,
Tenisice, termosicu, Tarzana,
Karl Maya…
Ispisane su gomile stranica o tome što bi popularna 'knjiga za plažu' trebala ili ne bi trebala biti i ne kanim se pridružiti toj jalovoj raspravi. Neki zagovaraju ono što se naziva laganijim štivom, drugi su mišljenja da je baš po ljeti, kada je obaveza i distrakcija manje, moguće bolje upotrijebiti mentalne kapacitete za savladavanje literature za koju preko godine nemamo živaca, vremena niti strpljenja, a ja mislim da je važno da se čita, bilo što, pa makar i Karla Maya.
Ovaj je poznati njemački pisac, najpoznatiji po seriji knjiga o Winetouu, bio omiljena (ne samo) ljetna literatura generaciji naših očeva i majki ili, ako su mlađi čitatelji u pitanju, čak djedova i baki. Ne radi se tu o nekoj vrhunskoj književnosti, to je svima jasno, ali bezbrojne je mladce i mladice baš on uveo u svijet čitanja i književnosti, bezbrojnom su mladom duhu baš njegova djela pokazala da se uzbuđenje može jednako uspješno potražiti na stranicama knjige kao i u stvarnom svijetu koji nas okružuje.
Kada bismo jednom riječju morali opisati sve njegove romane to bi bez ikakve dvojbe bila riječ – avantura – i to je razlog zašto se baš on našao kao amblematski pisac u ovoj pjesmi; njegove su knjige obećavale isto ono što obećava i odlazak na more: avanturu, doživljaj izvan sfere svakodnevnog, pustolovinu, novo iskustvo.
Odlazak na more, čak i više od običnog putovanja, uvijek u sebi nosi tu dozu zavodljive neizvjesnosti. Na moru se može dogoditi ono što se u svakodnevnim okolnostima smatra nemogućim i potpuno nevjerojatnim. Ljudi su opušteniji i manje inhibirani, bolje su raspoloženi i spremniji su se udaljiti od uloga koje inače moraju igrati s punom posvećenošću, svaki dan, neprestano.
Iako su na moru
"noću komarci, Apaši i Komanči", more se voli potpuno i do kraja. Dovoljno je pogledati pučinu, čuti cvrčke i omirisati borove da bi se shvatilo da nije tradicija nešto protiv čega bi se
a priori trebalo boriti. Isto je to more u kojem su se kupali naši roditelji i isto ono u kojem su se, ako su imali sreće, kupali i njihovi. Zaronimo i mi u njega, zaista je jedinstvena prilika moći bez zadrške ili moralne dvojbe prihvatiti ostavštinu naših starih.
Andrija Škare
foto:
Infrogmation of New Orleans 
