Glazbeni dnevnik: Idoli, 'Odbrana'

Idoli, 'Odbrana' (Odbrana i poslednji dani, Jugoton, Zagreb, 1982.)

Spasilac s Tise

Piloti, beogradski combo predvođen Kikijem Lesednrićem koji se nakon druge ploče definitivno razvodnio u bljutavu pop-rock limunadu, snimio je negdje '81. valjda jedinu pjesmu po kojoj ću ih pamtiti – generički new wave hitić naslovljen 'Ne veruj u idole'. Otprilike u isto vrijeme kad Piloti u svojoj domeni kritiziraju 'društvo spektakla', Baudrillard tiska svoju Simulakrum i simulaciju, a crko-maršal je već pristojno hladan, po beogradskim se okupljalištima mladeži, građanskim stanovima i salonima kuha projekt Idoli. O potonjem popkulturna mitologija bilježi sasvim dovoljno: čitava mistifikacija – doslovno simulakrum – generiran oko benda koji nije imao niti materijal, a kamoli pristojno sviračko umijeće ili snimku, no uredno se, pomno osmišljenog imidža i vizualnog identiteta, kočoperio po plakatima i rock-periodici, već je od čeprkanja po njoj pomalo izlizana. Ostalo je, ipak, najvažnije: čisti dokaz da je u ove Idole trebalo vjerovati, potvrda teze da simulakrum na kojem se dovoljno ustraje postaje stvarnost, i da to ne mora nužno biti loše.

Te je dokaze, doduše, moguće nabrojati na prste, ali – kakvi dokazi! Počevši od onog 'opscenog' singla iz Vidika, preko Paket aranžmana, Mini LP-ja i velike Odbrane, do 'Vetar i zastave' s Čokolade kojom će se, prije donekle uspjele filmske avanture, taj sjajno odmetnuti reklamni balon ispuhati i pasti. Idoli su jugoslavensku rock-scenu zaorali na gotovo svim frontovima: ranim zvukom i provokacijom novovalni i pank milje, ključnom stvaralačkom fazom ono što se običavalo zvati 'zahtjevnijom publikom' te, posljednjim pločama – plesnjake, mainstream radiostanice i dnevne boravke obiteljskih stanova u armiranobetonskim novogradnjama od Niša do Jasenica, od Titograda do Novog Sada i gdje god. Jedino što je za njih ostalo zatvoreno vrata su stadionskih derneka rezerviranih za Dugme, Čorbu i ostalu bratiju, u što se Idoli uklopiti ne bi mogli ni da ih iz slike pojedinačno isiječeš, pomiješaš nasumce s članovima Jon Bon Jovi i Europe, opet sastaviš i tako pošaljalješ na stejdž.

Nakon komercijalnog uspjeha Mini LP-a, koji je odmah planuo u nekih 200.000 komada, Lepi Vlada i kompanija zatvorili su se u studio, i nekih šest mjeseci ništa: iz zapečaćene pećine curile su tek glasine koje su podjarivale medijsku pažnju. Kad su jednom, kao iz nekog alkemijskog procesa, iznutra ipak izašli, promjena je bila evidentna. Uglavnom, barem na prvi pogled, easy listening, punk-provokativno/šlagerski pitke pjesme zamijenio je nekomercijalan (nekih 50.000), hermetičan, visokokonceptualiziran dugosvirajući album. Kritika je, kao i publika, izrazito podijeljena; iako iz vana odmah stižu aklamacije, domaćoj će sceni trebati nekoliko godina da ga provari: Džuboks ga, samo po sebi presedan za ovakvu 'art' ploču, 1985. proglašava najboljim Yu-rock albumom svih vremena. Alkemijskim rječnikom – heureka! Promjena totalna, a zlato je samo dobilo na težini.

Ploča, uz nekoliko otklona, zaista slijedi Pekićev kratki roman o povijesno i osobno pogubljenom spasiocu s Tise, zatim famozni detalj plašta s ikone svetog Nikole, navodne aluzije na svastike, provokativnost čitavog 'ortodoksnog' konceptualnog okvira, inzistiranje na ćiriličnom slogu i slično – sve je to dobro poznato i, na kraju krajeva, ne toliko bitno. Ono što se računa ovih je 13 prejebenih kompozicija, podebljanih jednom od boljih zbirki tekstova unutar iste domaće ploče. Sama 'Odbrana' ga tu dođe gotovo kao Borg, 10 od 13. Nešto je bazičnije aranžirana od ostatka albuma; ravnija i repetitivnija, a naprijed je vuče plesni hook. Tekstualni ulaz in medias res (u žižu interesovanja, reče Politikin zabavnik), dodatno naglašava arbitrarnost početka i kraja, mlinac za kavu i mozgove, zatvorenu petlju u kojoj se, kao na izlazu iz američkih gradova, ova pjesma vrti u nekom opsesivnom no nepretencioznom vječnom vraćanju istog. Miješanje osobne i univerzalne otuđenosti prekida, dajući im samo donekle ironičnu dimenziju, ono već klasično pojanje o Isusu, našem maju. Za kraj? Trivia! Izlazne bek-vokale pjeva Bebi Dol. A dnevnik? Gutao sam, dok se ne zagrcnem;  nenormalno puno puta slušao ovu ploču.

Piše: Marko Pogačar