Zec: Ne zna dida što je Atlantida

Srijeda
19.12.2007.

Povjerenja radi. No, potaknut stvarnošću i predizbornim političkim obećanjima koja se zaboravljaju čim se sjedne u obećanu fotelju, i ja sam sjeo u svoju zamišljenu fotelju i dogovorio se sam sa sobom (a time i s vama) da je ovo ipak zadnji u nizu proprečitanih naslova. A to što nemam fotelje osim zamišljene jako je zgodna priča i kako ja ne mogu odoljeti da vam je ne ispričam, evo je u kratkim crtama.

Naručili smo jedared ja i Zakonita kutnu garnituru, fotelju i tabure. Sjedenja radi. Gospodin iz tvornice rekao je da nema problema i da ćemo sve dobiti za cigla tri mjeseca. Dodao je da može i brže, ali da onda ne garantira da će sve biti iste boje. Ili bilo kakve boje.

Kako niti ja niti Zakonita na žalost nismo daltonisti pristali smo na ta tri mjeseca. I stvarno, za ciglih šest mjeseci i ni dana više dolazi kamion s našim namještajem. Prije no što smo ga krenuli istovarivati (s obzirom da su nam vozač i njegov korpulentni prijatelj pokazali pismena uvjerenja od doktora da ne smiju dizati ništa teže od dvije kile šezdeset i pet), ja sam reda radi ipak pootvarao kutije s našim dugoočekivanim namještajem i zaključio da su kutna i tabure iste boje, ali da fotelja definitivno nije. Upitno sam pogledao vozača koji je odmah izvadio drugo uvjerenje u kojem je pisalo da je nesposoban za bilo kakvo primanje pritužbi jer je psihički labilan. Tako da smo kasnije platili neku sitnicu od 130% vrijednosti fotelje da bi istu vratili natrag, a mi dobili pismenu garanciju tvornice da ako nam ikada isporuče fotelju prave boje, da nam je neće dvaput naplatiti. I nisu. Niti prvo, niti drugo.

I tako ja opet sjedam u moju zamišljenu fotelju, ovaj put držeći u rukama Pekićevu Atlantidu. To je jedna od knjiga koje sam kupio u razdoblju svojeg života kad sam bio član 'Svijeta knjige'. To je potrajalo neko vrijeme jer nikako se nisam uspijevao ispisati. Onda sam imao posebnu klasifikaciju knjiga koje sam naručivao. Odrednice su bile - cijena, naslov i zamišljena radnja. Koliko je ta moja klasifikacija bila uspješna pokazat će vam informacija da sam između inih naručio i roman Zvijezda Danielle Steel. I ne samo naručio, i pročitao. Koliko je god to bio promašaj, toliko je naručivanje Atlantide bio pogodak. Jer, kako mi je Borislav Pekić bio poznat isto koliko i Danielle Steel postojala je mogućnost da se u romanu radi o ljubavnom trokutu strašću obuzetih Atlantiđana koji tjerani požudom uništavaju taj savršeni svijet.

Na sreću, Pekić je odabrao drugi tijek radnje. Glavnina radnje odvija se u razdoblju od osamdesetih do kraja devedesetih s time da se često skače u vrijeme dolaska prvih puritanaca iz Engleske u Ameriku odnosno uplovljavanja Mayflowera. Pekić okreće naglavačke povijest civilizacije, odnosno cijelu tu povijest proglašava lažnom.

Prava se povijest događa ispod te lažne povijesti jer u radnji romana veliku većinu čovječanstva čine roboti. Njihova je povijest lažna jer su roboti isprogramirani da oponašaju ljudsku povijest pa je tako tijek te povijesti unaprijed određen sve do njenog kraja. Objašnjenje te glavne linije radnje Pekić pronalazi u propasti civilizacije drevne Atlantide koja je po njemu propala zbog želje ljudi da se riješe fizičkog rada i posvete samo duhovnom. Da bi to postigli stvorili su prvog umjetnog čovjeka – robota. Oni su se posvetili putu u besmrtnost i svemoć, a robotima ostavili brigu o fizičkom. I tada, samo korak do ostvarenja tog sna, odlučili su uništiti sve robote. A roboti, koji su u međuvremenu zaključili da je njihova civilizacija savršenija i bolja od ljudske, pobunili su se. I na kraju, potop, jer roboti se mogu izraditi ponovo, a ljudi ne mogu. I od onda, 250 miliona godina prije nove ere, svaki događaj, svaki rat, svako ubojstvo ima skrivenu namjeru - uništenje ljudi. Spaljivanje vještica – uništavanje ljudi. Besmisleni teroristički čin – uništavanje ljudi. Lažna i prava povijest, s time da ova lažna, robotska, oponašajući ljude neminovno ide prema svojem kraju.

Borislava Pekića teško se može proglasiti optimistom. Njegovo se viđenje stvarnosti možda isprva čini iskrivljenim, no kad se sagledaju ciljevi i želje velike većine ljudi u suvremenoj civilizaciji sve se svodi na to što je on rekao ili mislio. Sloboda nam dozvoljava da radimo iste stvari koje rade i drugi, ali ne i da radimo ono što želimo. Na primjer, možete pišati u wc-u, ali ne i u parku po travi. Jer što bi bilo kad bi svi pišali po travi? Vjerojatno bi trava bila popišana i smrdjela bi. Ali svi pišaju u wc-u pa slobodno možete i vi. Cijena slobode je, dakle, gubitak iste.

Zec the toilet manager
zeconfire@net.hr

Možda će vas zanimati
Dr. Ostojić, literoterapeut
30.08.2013.

Dr. Ostojić: roman katastrofe

Kako pronaći lijek za bolest koju je svemoćni autor proglasio (ne)izlječivom? Takav napor može uroditi samo neuspjehom.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu