Četvrtak
15.10.2020.

Predrasude u brloge!




Extra_large_27980348219_34b32dc905_b__1_
Foto: tor-reno.
A+ A-


Pozdrav svima, ja sam Sara Kopeczky Bajić i pripadam klubu neizlječivih pisaca. Radionica u kojoj sam nedavno sudjelovala u sklopu projekta I to je pitanje kulture?, koji je povod ovom i mojim narednim tekstovima, potvrdila mi je da su neke od predrasuda s kojima sam se osobno susretala, kao mlada žena i autorica, univerzalna pitanja koja su se predugo gurala pod tepih, a o kojima je važno govoriti i pisati jer je osvještavanje problema i podizanje svijesti prvi korak ka njegovom rješavanju. Mladi se danas susreću s brojim predrasudama. Ovaj tekst objavljujem na književnom portalu pa ću poći od najočitije – mladi ne čitaju, ne zanimaju ih knjige, lektira je katastrofa i samo gledaju u mobitele, ali da temu malo proširimo – na književnim predstavljanjima tu su recimo i podcjenjivanja na temelju fizičkog izgleda i izbora odjeće, a za neke buduće tekstove ostavljam i lažnu pozitivnu diskriminaciju, istovremenu toksičnu adultifikaciju i infantilizaciju mladih djevojaka, stigmatizaciju problema mentalnog zdravlja... Dakle, brojne su teme o kojima se ovlaš zaključuje, priča ispod glasa, ili se ne priča uopće. I zato kažem: let's make some noise.

Započnimo s ovim: bezrazložno podcjenjivanje književne kvalitete mladih autora/ica i procjenjivanje na osnovi arbitrarnih sudova. Naime, za mnoge autore/ice prvo javno čitanje i predstavljanje njihovih radova je svojevrsno književno outanje – možda naši najbliži znaju da imamo priče ili pjesme u ladici, ali nas još ne doživljavaju pretjerano ozbiljno, a ruku na srce, ni mi sami sebe. Pisci, čak i oni na početku svog spisateljskog puta, uglavnom su samokritična bića, a jedan od razloga za to je ogromna količina knjiga koje su (vjerojatno) pročitali prije nego što su uopće počeli pisati, od kojih su ih neke toliko zadivile da su prema njima osjećali gotovo strahopoštovanje. Nije lako po prvi put stati pred ljude i reći: da, ja sam ovo napisao/la. Srećom, na svojem prvom književnom predstavljanju imala sam supatnike – naime, radilo se o promociji zbornika polaznika škole kreativnog pisanja. Da se dodatno oslobodim treme, odlučila sam se te večeri malo više potruditi oko svog izgleda. Obukla sam malu crnu haljinu i cipele na visoku potpeticu, našminkala se i izravnala kosu, što mi je oduvijek davalo dodatno samopouzdanje, kao da sam kroteći svoje kovrče krotila i nemir koji sam osjećala u situacijama izvan moje zone komfora. Mogla bih sada pisati o tome kako mi je šminka bila decentna, kako je haljina bila jednostavna i zbilja ne baš toliko kratka, ali neću jer bi to poništilo svrhu ovog članka. To je vjerojatno ono što bi želio taj stariji, reklo bi se respektabilni čovjek, koji me je odmjerio, podsmjehnuo se i rekao: "Neće ova dugo pisati". Srećom, tad nisam čula taj komentar. Kažem srećom jer da jesam, sasvim je moguće da bi mi pokvario večer i narušio ionako treperave živce koje sam nastojala umiriti kako bih što sabranije i suvislije uspjela pročitati svoj ulomak i odgovoriti na pitanja koja mi je postavila voditeljica. Ovaj komentar čula sam tek kasnije.

Znate što je najgluplje od svega? Kad sam čula što se odigralo meni iza leđa, dovoljno tiho da mi promakne, ali dovoljno glasno da to čuje nekolicina mojih prijatelja koji su tu sjedili, nije me obuzela ljutnja. Moja prva pomisao nije bila: tko ovom čovjeku, koji ne zna ništa o meni, daje za pravo da me osuđuje na književni neuspjeh isključivo zbog toga što sam ženska osoba u dvadesetim godinama, koja se sredila za sebi važnu situaciju? Nisam osjećala pravednički bijes na tu nepravednu presudu bez argumenata. Ne, ono što sam osjećala bio je sram. Potpuno iracionalan i nezaslužen sram. Umjesto da osuđujem njega, počela sam osuđivati samu sebe. Možda mi je haljina ipak bila mrvicu prekratka? Možda sam trebala obuti ravne cipele? Možda sam trebala staviti samo ruž, a ne i maskaru? Krivila sam sebe, umjesto da pustim da se njegove riječi odbiju od mene kao što su trebale. Jer one nisu bile odraz mene, moje vrijednosti kao žene i spisateljice, već njega i njemu sličnih.

Nažalost, on nije iznimka. Za slične situacije dovoljno je upaliti TV i primjerice, pogledati dodjelu Oscara te obratiti pažnju na vrstu pitanja koja se najčešće postavljaju ženama, i ona koja se postavljaju muškarcima: mlade glumice pitaju o dizajnerima njihovih haljina, a konkretnija pitanja su obično rezervirana za njihove muške kolege. Pogledajmo i primjere s velikog ekrana. Koliko je filmova u kojima su ženski likovi ili a) ružni i pametni ili b) lijepi i glupi? Koliko puta se vrijednost nečijeg karaktera bazira na njegovoj ljepoti ili nedostatku iste? Koliko je transformacija u kojima je žena (najčešće kovrčave kose i s naočalama), doživjela prosvjetljenje, osobni rast i napredak i u idućem kadru ima ispeglanu kosu, a ni naočale joj magično više ne trebaju?

I dok mi, mlade autorice koje smo bliže tridesetima nego dvadesetima, imamo alate da se s takvim situacijama nosimo, takvi prikazi žena u medijima zasigurno jače utječu na mlade kolegice, koje još uvijek formiraju svoju sliku o svijetu i sebi kao ženama. Iako u posljednje vrijeme vidimo određeni pomak u portretiranju ženskih likova (jer je postalo jasno da će u suprotnom izgubiti dobar dio publike), pred nama je još uvijek veliki put. Naravno, mediji nisu jedini utjecaj, ali svakako nisu ni zanemarivi, s obzirom na njihovu (gotovo) neizbježnu prisutnost u našim životima. Ponekad smo racionalno svjesni apsurda određenih poruka, ali unatoč tome smo ih nesvjesno internalizirali jer smo njima bili stalno bombardirani. Dakle, trebamo biti bolji. Dugujemo to mladim ženama.

Od tog prvog predstavljanja, sudjelovala sam na brojnim književnim događanjima, kao gošća i kao moderatorica. Ono što bi mi ranije uzrokovalo nesanicu i lupanje srca, danas mi donese samo zdravu dozu blage nervoze. Prošli su dani kad bih se smrzla u iščekivanju kritike slične onoj na početku teksta ili potencijalnog sramoćenja. Stres koji me sada obuzme je pozitivan, onaj koji me usmjeri da dam sve od sebe u pripremi za određeni događaj, a kad za to dođe vrijeme, prepustim se trenutku i pokušam što bolje zabaviti. Jer ako se bavimo nečim kreativnim, a pritom se ne zabavljamo, cijela stvar, po mom mišljenju, gubi smisao. 

Ova promjena nije se dogodila preko noći. Svako predstavljanje za mene je bio korak naprijed kojim sam polako, ali sigurno izlazila iz svoje zone komfora. Jako je lako reći: "Ja sam introvert. Meni ovo ne ide. Ja nisam dobra u tome." Problem je što, ako to sebi ponoviš dovoljan broj puta, u to zbilja i povjeruješ. Ovo je bio jedan od trenutaka kad sam urođenu tvrdoglavost uspješno usmjerila u pozitivnom pravcu jer nisam bila spremna tako lako odustati od same sebe. Iako se i dalje volim potruditi oko svog izgleda kad imam važan događaj, danas svoje samopouzdanje crpim iznutra, a ne izvana. Znam da će uvijek postojati ljudi kojima se ono o čemu pričam ili što pišem neće svidjeti. I to potpuno u redu. Moj svijet se u tim situacijama više ne ruši jer sam mu ojačala temelje.

Vjerujem da se promjene na osobnom planu odražavaju i u pisanju, barem je tako bilo u mom slučaju. Kad sam se počela oslobađati štetnog perfekcionizma u svojim nastupima, isto mi se dogodilo i s pisanjem. Kad sam tek počinjala pisati, moj mindset je bio "sve ili ništa": ili će moje priče biti genijalne, ili ih uopće neću pisati. Kao što je bilo za očekivati, vrlo je teško bilo što napraviti genijalno iz prvog pokušaja. To me poprilično mučilo. Zašto nešto u mojoj glavi zvuči tako dobro (ili barem smisleno), a na papiru je bezlično, suhoparno, mrtvo? Kako su svi ti klišeji, introspekcije i mrtve prirode uplovile u moju inače uzbudljivu i dinamičnu priču?  Nije mi to bilo lako prihvatiti. Ako mi ne ide, možda je bolje da se ostavim cijele stvari, pomislila sam tad. Danas mi je drago što se nisam prepustila trenutačnom fatalizmu. Tome je pridonio i citat: "Savršenstvo je neprijatelj dobrog". I zbilja, onog trena kad sam samoj sebi "dozvolila" da pišem ne baš savršene prve skice, dogodilo se nešto jako oslobađajuće – nestao je pritisak koji sam si ranije nametnula. Ne očekujem od sebe genijalnost, ni u govoru ni u pismu, ali znam da sa svakom promocijom postajem opuštenija i da sa svakom napisanom pričom postajem bolji i vještiji pisac. Kao što ne mjerim svoje priče s velikanima forme, tako ne mjerim ni svoje nastupe s onima ljudi koji su u tome puno iskusniji od mene. Ono što mi je važno jest da stalno napredujem u čemu god mogu, i trudim se razvijati kao osoba i autorica.

Danas, kad se prisjetim onog susreta o kojem sam pisala na početku, osjećam drugačiju vrstu srama – onu zbog svoje reakcije i osjećaja koji me je obuzeo u tom trenu. Jer u međuvremenu sam se i ja promijenila. Više nisam ona djevojka koja je krivnju za neodobravanje okoline tražila isključivo u sebi. To ne znači da se danas ne preispitujem. Itekako to radim. Ali kad me netko podcjenjuje na osnovi vanjskog izgleda – zbog toga što se ugodnije osjećam, primjerice, kad na sebe stavim mrvicu šminke i parfem – znam da to govori više o onome iz čijih usta takvi komentari dolaze nego o meni. S druge strane, upravo zbog toga što moj vanjski izgled nije ono iz čega crpim osjećaj vlastite vrijednosti, više se preispitujem na druge načine. Jesam li možda nekoga nehotice povrijedila? Jesam li prema svima bila onakva kakvi oni to zaslužuju? Jesam li ljubaznost i pomoć višestruko uzvratila, a što se tiče onih koji su prema meni bili nepravedni, jesam li se na vrijeme odmaknula od njihove negativnosti i ne dozvolila im da mi pokvare dan, tjedan ili, nedajbože, nešto više? Jesam li u svom radu dala sve od sebe, stojim li iza svake napisane rečenice ili sam možda pustila nekim dijelovima koji su bili ispod moje razine da prođu selekciju koju nisu trebali proći? To su samo neke od stvari na temelju kojih, kao mlada žena i autorica, gradim sliku o samoj sebi.

Prije nekoliko dana čekala sam red u banci. Malo ispred mene stajala je mlada žena odjevena u traperice s prorezima i bijelu majicu. Izgledala je kao da bi mogla biti nekoliko godina mlađa od mene. U taj tren u banku je ušao stariji čovjek. Nosio je reklamnu majicu proizvođača piva, ali to ga nije spriječilo da ušeta u prostoriju kao da je upravo stigao u svoje dvorište, i to na proslavu rođendana. Svoju. Slavodobitno se isprsio i s visoka pogledao sve prisutne, kao da je odvagao njihovu vrijednost i proglasio ih manje bitnima od sebe. Njegovo samopouzdanje i stav sam po sebi ne bi bio problem, sve dok nisam vidjela kako gleda onu mladu djevojku, smije se sebi u bradu i odmahuje glavom. Namrštila sam se.

"Ma pogledajte vi to. Netko bi trebao reći ovim curama da nema smisla kupovati odjeću na rasprodaji ako je fali pola", rekao je čovjeku pored sebe, dovoljno glasno da ga djevojka čuje. Evo, pomislila sam. Počinje. Nelagodno sam se premjestila s noge na nogu i progutala knedlu. Možda ostane na tome, mislila sam. Klasa optimist.

"Pardon, šinjorina, ali je li vas možda napao medvjed?" na kraju se obratio i samoj djevojci. Osjetila sam kako u meni raste bijes. Djevojka ga je zbunjeno gledala.

"Molim?" upitala je i zatreptala očima.

"Pa fali vam pola odjeće", rekao je i prasnuo u smijeh, kao da je upravo ispričao najsmješniji vic. Djevojka se skutrila, uvukla glavu poput kornjače i pognula ramena. Okrenula se bez riječi, zažarenih obraza. E, pa ne može to tako. Nisam mogla dozvoliti da nečiji promišljeni ili nepromišljeni zlobni komentari ruše tuđe samopouzdanje.

"A je li vas možda odgojio medvjed?" riječi su mi izletjele prije nego što sam ih stigla razrijediti pokojom uobičajenom ljubaznošću. Možda je i bolje tako. Postoji mjesto i vrijeme za sve.

Čovjek me je zbunjeno pogledao.

"Meni se obraćate?" upitao je.

"Da, vama. Kad već spominjete medvjede. Očito znate puno o njima", rekla sam.

"Nisam ja ništa loše mislio..."

"Ne možemo znati što ste mislili, možemo samo čuti ono što ste rekli. A ako nemate nešto lijepo za reći o nekome, možda ne biste trebali reći ništa" odbrusila sam mu. Ostao me je gledati otvorenih usta. Ona djevojka uhvatila je moj pogled i nasmijala se. Ostatak čekanja proveli smo u ugodnoj tišini.

Ponekad je samo jedna rečenica dovoljna da zbuni ovakvog verbalnog nasilnika koji je naviknuo govoriti što god želi bez ikakvih posljedica i njemu slične. Ako dovoljan broj ljudi istupi i kaže: ovo nije u redu, možda se s vremenom neke stvari i promijene. Zapravo, možda je ovo i jedini način da se bilo što ikad počne mijenjati.

***

Serija tematskih tekstova Sare Kopeczky Bajić objavljuje se u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici

thumbnail-lenta-eu-630

Foto: tor-reno; licenca.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.