Booksina terasa otvorena je svakim danom (osim ponedjeljka) od 10 do 18h. / Booksa's terrace is open from 10am to 6pm.
Close
Page arrow

Dokle smo stigli?

Large 11111111pexels fotografierende 1194775

Fotografierende; Pexels.

Četvrtak
25.02.2021.

Imam dobru i lošu vijest. Dobra vijest je što se uskoro privodi kraju sjajan i važan temat projekta I to je pitanje kulture? posvećen mladima, u sklopu kojega pišem ovu kolumnu. Loša vijest je ista, i sa sobom povlači kraj ove kolumne, čiji je cilj bio prikazati viđenje svijeta iz perspektive mlade autorice. Pisala sam o različitim predrasudama s kojima se susreću mladi, kao i o problemima koje se tradicionalno guralo pod tepih i puštalo da skupljaju prašinu, sve dok je se nije nakupilo toliko da je više nismo mogli ignorirati.

Razmislimo na trenutak o riječi "predrasuda". Bez sumnje negativno obojena, označava "unaprijed postavljen stereotipan sud zasnovan na nedokazivim tvrdnjama". Dozvolite mi da se na trenutak poigram đavoljeg odvjetnika. Zagledajmo se u povijest, i to onu najdalju, u doba kad su ljudi tek počinjali biti ljudi i svakodnevno morali donijeti jako puno odluka kako bi osigurali preživljavanje. Za te odluke često nisu imali puno više od djelića sekunde. Što nam je omogućilo donošenje brzih odluka u trenucima kad bi oklijevanje značilo smrt? Naša sposobnost pojednostavljivanja, odnosno kategorizacije svijeta. To nam je pomoglo da odlučimo je li nam nešto prijetnja ili ne, a ovisno o odgovoru mogli bismo prilagoditi svoju reakciju i osigurati opstanak vrste. Bilo bi previše jednostavno odbaciti svako kategoriziranje kao negativno, a osobu koja gaji bilo kakvu predrasudu kao zlikovca jer je istina da je malo toga toliko ljudski kao stvaranje predrasuda. To svejedno ne znači da tu trebamo stati.

Jesmo li se u međuvremenu odmaknuli od crtića u kojima je ožiljak, povez preko oka ili amputiran ud bio jasan znak da je na scenu upravo stupio najgori zlikovac u priči? Trebamo li uvijek vjerovati našem prvom dojmu i instinktu kad vidimo nekog pojedinca ili grupu? Naravno da ne. To znači da trebamo predrasudu osvijestiti, zagledati se u samog sebe i zapitati se zbog čega se tako osjećamo. Mislim da poricanje instinkta ne vodi ničemu dobrome. Nismo svi preko noći postali apsolutno politički korektni i osviješteni kad se susretnemo sa bilo kojom manjinskom skupinom, ali srećom, dostigli smo dovoljno razvijeno stanje svijesti da možemo biti vlastiti đavolji odvjetnici, preispitati svoje reakcije i nastojati svojim postupcima i riječima ne ugrožavati one koji su ionako ugroženi. Došlo je vrijeme da se svi zagledamo u sami sebe i razmislimo jesmo li možda učinili da se netko osjeća isključeno i ismijano.

Stvaranje fikcionalnih likova složen je proces, ali istovremeno vrlo zabavan. Važno je prikazati sve likove, uključujući, jasno, i one koji pripadaju određenim manjinskim skupinama, na što kvalitetniji način. Pisac o liku mora znati gotovo sve – ne baš sve, ali svakako puno više od čitatelja, koji bi prilikom čitanja trebali dobiti dojam kao da gledaju u vrhove sante leda, ispod koje stoji još puno materijala koje je pisac prešutio jer čitatelju to nije nužno znati da bi mogao pratiti priču. Lik mora imati fizičku, sociološku i psihološku dimenziju, problem ili manu na kojoj će se temeljiti zaplet, mora biti zanimljiv, aktivan, netko s kojim se ljudi mogu poistovjetiti i s njime suosjećati. Kaže se da većina ljudi čita ne nužno zbog radnje, već zbog društva, zbog čega je važno da likovi o kojima pišemo djeluju kao da bi mogli zbilja postojati. Osobito je važno izbjegavati klišeje i stereotipe. Lijek za prvo je puno čitanja, a za drugo preispitivanje vlastitih predrasuda, kojih smo ponekad svjesni, a ponekad ne.

Kako pišemo o mladima? Podcjenjujemo li ih i prikazujemo isključivo kao lijene i nezainteresirane, kao one koji su premladi da imaju bilo kakve probleme "stvarnog svijeta" odraslih, da iskuse patnju, strah ili sram? Pišemo li ih kao nezrele klince koji samo žele igrati igrice i nisu svjesni ničega što se oko njih događa? S druge strane, stvaramo li od dječjih likova male mudrace, kao minijaturne Yode koji sipaju životne mudrosti o pravom značenju života, koje bi jedno dijete izgovorilo isključivo u Netflixovim božićnim filmovima?

Kad pišemo o pripadnicima LGBTIQ+ zajednice, stavljamo li ih u kalup loših humorističnih serija koje su, kako vrijeme prolazi, sve manje i manje smiješne? Ili ih možda pretvaramo u tragediju i gradimo čitavu priču isključivo o njihovom rodnom identitetu, zanemarujući sve ostale aspekte njihove ličnosti? Ako u priči imamo beskućnika, služi li nam on samo kao opomena, "ako ne budeš učio/radio završit ćeš kao on", ili smo ga prikazali s dovoljno empatije i pokazali kako zapravo nije nemoguće da se bilo tko od nas jednog dana, uz splet dovoljno nesretnih okolnosti, nađe u istom položaju? Jesmo li upali u zamku da kronično bolesne likove prikažemo kao svece, u skladu s nepisanim credom naše kulture koji uzdiže mučeništvo, ali same mučenike na taj način zapravo karikira i omalovažava? Što je s likovima koji imaju jasno vidljive fizičke nedostatke?

Vjerujem da je jedna od osnovnih svrha književnosti u čitatelju pobuditi osjećaj da nije sam i da ga netko vidi. Da svijetu treba baš takav kakav jest. Da je to što jest sjajno. Da siroče s okruglim naočalama i ožiljkom u obliku munje može spasiti svijet. Da ono što nas trenutno muči, nije ono što nužno definira našu životnu priču. Kako kaže Neil Gaiman: "Bajke su više nego istinite: ne zato što nam govore da zmajevi postoje, već zato što nam govore da zmajeve možemo pobijediti."

Kako onda pisati o likovima koji pripadaju određenim manjinama? Prvi korak je specifičnost. Usredotočimo se radije na posebnosti te osobe, sa svim nijansama vrlina i mana, umjesto da je tretiramo kao metaforu. Nemojmo viktimizirati druge svojim izborom riječi, ali nemojmo ni nekoga nazivati svecem samo zato što se sa svojim stanjem nosi najbolje što može. Obratimo pažnju na to što se događa s našim manjinama tijekom radnje priče ili knjige. Ako u cijeloj knjizi imamo samo jednog pripadnika LGBTQ zajednice i baš njega odlučimo ubiti na prvoj trećini knjige, kakvu poruku time šaljemo?

Nije lako pisati o onima koji su različiti od nas. To vidimo i na primjeru brojnih muških autora koji pišu o ženama. Ponekad zaista uspiju stvoriti trodimenzionalni lik koji djeluje kao da bi mogao postojati u stvarnosti. Često, nažalost, rezultat bude tragikomičan, pa dobijemo žene koje imaju nezdravu opsesiju vlastitim grudima, emocije izražavaju isključivo tako da se zarumene ili trepću očima, i najjače se zaljubljuju u one koji ih zlostavljaju. Kad su George R.R. Martina pitali kako uspijeva pisati snažne ženske likove, dok su brojni drugi autori spekulativne fikcije žene reducirali na "vještice, žene i/li kurve", on je rekao da je "čudno što to mora reći kao neobično radikalnu izjavu, ali žene su ljudi i pokreću ih iste želje koje pokreću muškarce". Ovo ne bi trebala biti osobito revolucionarna izjava, ali dovoljno je pogledati kako brojni muški autori pišu o ženama da nas jedna ovakva izjava razveseli.

Ljudi su ljudi. Čudno je to napisati, ali u tome je zapravo bit na koju bismo trebali obratiti pažnju kad god pišemo o onima koji su različiti od nas. Umjesto da se usredotočimo na specifična obilježja neke manjinske skupine koja ih čine različitima od onih koji su privilegirani, ne bismo trebali izgubiti iz vida da je među ljudima, čak i onima vrlo različitih pozadina i životnih priča, puno više sličnosti nego razlika. O čemu god da pišemo, naši likovi trebaju biti uvjerljivi i zaokruženi, a ne kao da su kartonski izresci kojim pisac popunjava određenu zamišljenu kvotu.

Ovo nisu lagane teme. Neki ljudi se boje o njima govoriti, a i pisati. Osjećaju nelagodu i strah da ne pogriješe, da ih ne optuže da nisu dovoljno inkluzivni ili da gaje predrasude. Mislim da je važno zagledati se u taj osjećaj i preispitati odakle dolazi. U želji da nikoga ne diskriminiramo i ne ispadnemo netolerantni, najgore što možemo napraviti jest pokriti se svojim strahom i izbjeći bilo kakav dijalog. Takva sterilna politička korektnost više je odraz bojazni nego iskrene tolerancije i želje da se nauči više o drugome.

Tijekom ove pandemije, kao i mnogi drugi, opet sam posegnula za nekim starim serijama koje sam tijekom odrastanja voljela (nekritički) gledati. Među njima su bili i Prijatelji. Nažalost, više se nisam mogla tako bezbrižno nasmijati na neke od šala koje su prikazivali, posebno kad su punch line bili pripadnici manjina. Nešto mi je tu djelovalo pogrešno. Osmijeh je postao kiseo. Ne vjerujem da su pisci namjerno ubacili politički nekorektne sadržaje, ali serija je snimljena u poprilično drugačijem vremenu od onog u kojem živimo danas, i odražava drugačije vrijednosti. Ne mogu se ne zapitati, što nas čeka u budućnosti? Hoće li se neke buduće generacije užasavati naše današnje bezobzirnosti, koje u ovom trenutku uopće nismo svjesni? To je sasvim moguće.

Važno je kritički promišljati o svim medijima koje čitamo, gledamo i slušamo, i o njima razgovarati, posebno s mlađim naraštajima. Koju poruku oni šalju? Koje vrijednosti odražavaju? Živimo u svijetu koji se sve brže mijenja. Stvari koje su donedavno bile prihvaćene kao normalne, danas gledamo kroz drugačiju prizmu. Uloga pisaca i stvaratelja na svim kreativnim poljima jest ponuditi medije koji će odražavati sve povezaniji svijet u kojem se izopćavanje pripadnika raznih manjinskih skupina sve manje i manje tolerira. Ponekad će to značiti preispitati vlastite predrasude. Ali dugujemo to svojim čitateljima. Oni su posvetili svoje vrijeme i pažnju da bi uronili u naše fikcionalne svjetove. Na nama je da se pobrinemo da se u njima osjećaju ugodno i da im, umjesto da ih otjeramo propagiranjem starih predrasuda, pokažemo da tu ima mjesta za sve. I da su dobrodošli.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici

thumbnail-lenta-eu-630

Možda će vas zanimati
U fokusu
Homepage pexels nataliya vaitkevich 7488143 16.04.2021.

Čitanje dodirom – o važnosti brajice danas

Unatoč brojnim zvučnim i digitaliziranim knjigama, kao i računalnim programima koji pretvaraju tekst u govor, Brailleevo pismo ostaje temelj pismenosti osobama s oštećenjem vida, stoga smo odlučili istražiti njegovu ulogu danas.

Piše: Anja Tomljenović

U fokusu
Homepage 2222dizajn bez naslova  21 08.04.2021.

O planinarenju iz perspektive bez kontura i boja

Kako i zašto slijepe i slabovidne osobe planinare i o kojim knjigama pritom razgovaraju? U tekstu Darijo Anušić kroz vlastito planinarsko iskustvo daje odgovore na ova pitanja.

Piše: Darijo Anušić

U fokusu
Homepage 11111111111111111111111 02.04.2021.

Audio knjige su dostupne, ali ponudu treba poboljšati

Ivana Perić piše o ponudi i kvaliteti audio knjiga za slijepe i slabovidne osobe u Hrvatskoj. U razgovoru sa sugovornicima iz Rijeke, Osijeka i Siska istražila je u kojoj mjeri je audio format dostupan i koja tematika prevladava.

Piše: Ivana Perić

Podcast
Homepage large photo 1567176743599 bb752b830a74 01.04.2021.

Booksin podcast: Di si bija kad se čitalo? #6

U ovoj epizodi Booksina podcasta Ivana Perić i Luka Ostojić razgovarali su o dostupnosti književnih sadržaja za slijepe i slabovidne osobe te su Ljubicu Letinić ispitali sve o audio knjigama.

U fokusu
Homepage 1111111111111111111pexels stas knop 5939401 29.03.2021.

A(udio) di si ti?

Ivana Perić piše o poteškoćama proizvodnje audio knjiga u Hrvatskoj, predrasudama, ljepoti i prednostima tog formata, za kojim poseže sve veći broj ljudi diljem svijeta.

Piše: Ivana Perić

U fokusu
Homepage 11111sigmund 4moipdcslr4 unsplash 25.03.2021.

Dostupnost, inkluzivnost i izazovi - sadržaji za slijepe i slabovidne osobe u hrvatskim knjižnicama

Istražili smo pitanje pristupačnosti knjiga i usluga za slijepe i slabovidne osobe u nekoliko knjižnica u Hrvatskoj.

Piše: Anja Tomljenović

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu