Knjiga Što će ljubavi vrijeme nastojanje je, po svojim dosezima jedva usporedivo s ičim što u nas biva objavljeno na tu temu, da se progovara o onome o čemu se doduše može govoriti, ali koje se ne može izreći jer ga ni jedna riječ ne doseže, jer je nerječljivo, jer je neizrecivo.
Sva četiri poglavlja knjige, naslovljena s Varijacije na odagnanu temu, Zar samo tapkanje, Svakidašnja batrganja i Što će ljubavi vrijeme, svojevrsni su dnevnik u kojemu se iz vraćanja na sjećanje na stanje koje se jednom dogodilo pokušava dozvati, pokušava ponovno neposredno oživjeti to stanje, ne bi li se tako rastvarale i rastvorile gorčine, slasti i napasti koje svaki dan zahvaćaju i obuzimaju pojedinca, koje nikako da se nadrastu i tako izgube svoju važnost, svoju neumitnost, svoju to jest neupitnost.
Knjiga je zapravo nehotično nagovaranje potencijalnog čitatelja da se pokuša upuštati u pustolovinu lova na ono što je neulovljivo, a bez čega se, da bi se istinitije, istinito bilo, ne može. Bez tih pokušaja pak ostaje se onaj koji je u većoj ili manjoj mjeri dalek sebi i svemu što oko njega jest. Ona je dnevnik o ljubavi, dnevnik o slobodi, koje su moguće, a koje ostaju nedosegnute. Ona je dnevnik o ljubavi, dnevnik o slobodi, koje se ostvaruju tek onda kad se dospije u ono stanje iz kojeg se povuče, u kojem utihne, tako izričita, bez obzira na to kakva je, a tako otrcana, ja svijest, svijest određena vremenom, svijest koja je obilježena, koja je opečaćena, ili vjerom ili razumom. Stoga sva četiri poglavlja, moglo bi se reći podnaslova, pričaju istu priču, kako da se dođe, ili je to možda milost, tako bi neki, do slobode od svake priče, do ljubavi koja je sama sloboda.
