Etnolog Mario Katić nakon višegodišnjega terenskog i arhivskog istraživanja na prostoru zaobalnoga dijela primorske Hrvatske te uz osnovnu metodologiju rada – multilokalnu etnografiju – proširuje dosadašnja istraživanja koja su se fokusirala samo na religijsko-simboličkom značenju mirila tražeći davno izgubljeno značenje ove prakse.
Mirila su i dio puno širih praksi obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom, ona su i nematerijalna kulturna baština Republike Hrvatske, turistička atrakcija, izvedbena umjetnost i mjesto sjećanja. Promjenom životne svakodnevice, pojavom turizma, djelovanjem nekoliko pojedinaca mirila su od gotovo nestale religijsko-simboličke prakse postala nematerijalna kulturna baština i turistička atrakcija južnoga Velebita.
Promjenom životne svakodnevice i institucionaliziranjem smrti mirila su u Bukovici i nekim dijelovima Zagore postala mjesta tjelesnoga društvenog sjećanja. Služeći kao inspiracija Josipu Zankiju, mirila su postala i izvedbena umjetnost. Autor u knjizi razmatra i širi, europski kontekst praksi obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom u kojem pokazuje nesumnjivo postojanje dviju razina ovih praksi. Prva je mjesto odmaranja i obilježavanja mjesta odmaranja, praksa koja je zabilježena u gotovo cijeloj Europi. Druga je oblik regionalnih specifičnosti kao što su mirila, karsikko, offerkast, cairns i križ-drvo.
