Protiv zaborava

Autor je 1984. godine vodio dnevnik gospodarskih, političkih i inih zbivanja, onoga što je on ili doživio ili zamijetio u medijima. Knjiga nije povijesna studija već samo na razini osobne impresije govori o političkoj svakodnevnici toga doba i tamnim oblacima koji su se već javljali na obzoru. Gledano danas, četvrt stoljeća unatrag, knjiga je sjajno svjedočanstvo i podsjetnik o jednom vremenu koje nam sada izgleda kao davna prapovijest. A bilo je to tako - nedavno.

Osamdesetih godina prošloga stoljeća postalo je jasno da je Jugoslavija u krizi. Kriza je najdublje bila politička, ali najvidljivija je bila na ekonomskome planu. Zakon je bio krut, a politička vlast nikako se nije mogla sporazumjeti o potrebnim reformama. Dnevnik Laze Starčevića iz 1984. godine vrlo zorno, precizno i dosta dubinski prikazuje ta nastojanja za reformama.

Starčevićev tekst čita se tečno i sa zanimanjem. Zasnovan je na temeljitom poznavanju činjenica, indikativnim zapažanjima pojedinosti i zanimljivim općim zaključcima. Držim da je vrijedna i kao historiografski dokument o jednom našem razdoblju i kao tečno pisano dnevničko štivo.
(ulomci iz recenzije Slavka Goldsteina)

Riječ je o uistinu vrijednom dokumentu kulture sjećanja u nas... Impresivno je kako se javno i privatno prožimaju u autorovu rukopisu i kako i jedno i drugo zadržavaju svoj distinktivni kroničarski legitimitet. To ovim zapisima daje posebnu vrijednost... i uvijek iznova se potvrđuju u svojoj dvostranoj vrijednosti: prvo, kao vjerodostojno svjedočanstvo o vremenu u kojemu su nastajali, i drugo, svojim verizmom kao nepatvoreno dramatično iskustvo jedne osobnosti u 'dobu krize'. Rukopis je vrlo čitak, lijepo sročen, intrigantan u mnoštvu situacija, asocijacija i poticaja za preispitivanje samog sebe.
(ulomci iz recenzije prof. dr. sc. Drage Roksandića)