Nemoj mi reći da se bojiš

Roman Nemoj mi reći da se bojiš govori o sudbini mlađahne somalijske atletičarke Samije Yusuf Omar (1991.-2012.) koja je sa sedamnaest godina nastupila na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine. Trčala je na 200 metara i oborila osobni rekord, no bila je uvjerljivo posljednja u svojoj kvalifikacijskoj skupini. Međutim, svojom srčanošću ne samo da je osvojila simpatije publike već je postala i simbol borbe za prava muslimanskih žena širom svijeta. Nakon nastupa u Pekingu odlazi u susjednu Etiopiju ne bi li trenirala s uglednim trenerima. San joj je bio nastupiti na sljedećim Olimpijskim igrama u Londonu.

U romanu pratimo Samijino sirotinjsko odrastanje u rodnom Mogadishuu. Dok u zemlji politička situacija postaje sve bliža građanskom ratu, uz sve ekstremnija pravila koja nalažu vjerski fundamentalisti, Samia shvaća da je trčanje način da se suprotstavi pogaženim ljudskim pravima, osobito žena. Sakrivajući se pred prijetećim pogledima islamskih militanata, vježba noću, za vrijeme policijskog sata. Prisiljena je trčati u burki, iscrpljena i gladna, no pobjedama na nacionalnim utrkama uspijeva skrenuti na sebe pozornost. Pritom gubi drage osobe, prije svih oca, a potom i stariju sestru koja se priključuje rijeci izbjeglica i bježi u Europu.

Nakon šest mjeseci čekanja dokumenata u Etiopiji koji bi joj omogućili legalan boravak u toj zemlji, a time i treniranje, Samia shvaća da se to možda nikada neće dogoditi. Iz očaja kreće na Putovanje od osam tisuća kilometara, stavlja svoju sudbinu u ruke krijumčara ljudima i proživljava strašnu odiseju migranata preko Sudana, Sahare i Libije. Nakon višemjesečne kalvarije, u travnju 2012, tek nekoliko mjeseci do Olimpijskih igara u Londonu i ostvarenja svojih snova, napokon se u Tripoliju uspijeva s brojnim izbjeglicama ukrcati na dotrajali brod i krenuti prema spasonosnom talijanskom otoku Lampedusi, no olupina je na moru doživjela havariju – a među stradalima bila je i Samia.

S talijanskoga prevela Anita Vuco.