Izbrojen, vagnut, razdijeljen - eseji

To je značilo da su se oni gore sa svom odgovornošću nešto dogovorili, a mi ćemo dolje sa svom odgovornošću to izvršiti. Bio sam urednik studentskih novina i takvo mi se obraćanje narodu činilo nečim nečuvenim. Objavili smo karikaturu na kojoj su bila dva granitna bloka, na gornjem je pisalo »mi gore«, na donjem »vi dolje»«. Gornji je pucao, raspadao se. Zbog te karikature imali smo, dakako, s komunističkim fanaticima neprilika. Ali, nije riječ o tome. Riječ je o tome da su to ljudi prihvaćali kao nešto što je razumljivo samo po sebi. Danas, kada i spisateljski kolege govore o većoj i manjoj kulturi naroda, o starim i mladim narodima u Jugoslaviji, o državotvornima i sluganskima, čak o »nižoj rasi« (Albancima), shvaćam zašto je ova sintagma bila prostodušno prihvaćena. Na Balkanu je uvijek netko gore i netko dolje. Kao u Bizantu. Ili kao u turskom imperiju. Vladari gore, raja dolje. Jedan narod gore, drugi dolje. Birokratska partijska kasta gore, kulaci i reakcionari dolje. Jedni nasilni, drugi prestrašeni. Oni »gore«, kada su na vlasti, moraju se tom vlašću okoristiti, inače ništa ne vrijede. Ako slučajno stanovito vrijeme radi parlament u kojemu žele biti svi jednaki, u njemu se puca na hrvatske poslanike. Gdjekad se čini kao da su se traume bliže i dalje prošlosti ovdašnjim ljudima jednostavno uvukle pod kožu i naselile se tako reći u njihovu gensku strukturu. Ne mogu drukčije objasniti stanje u kojemu pisci svoj um i pero posuđuju za dokazivanje nacionalnih kulturnih i političkih viševrijednosti.