Zbirka poezije Vučji sat Lucije Butković sastoji se od 50-ak pjesama jedinstvenog ugođaja koji naslov dobro dohvaća. Poezija Lucije Butković nastala je iz, nema sumnje, aktualiteta, koji autorica prepoznaje kao mračno doba rastuće konfuzije i migracija, bez suosjećanja i solidarnosti, doba iracionalizma. Sile zla kao sile represije, nadzora i kontrole s jedne strane vezane su za sustav, vrlo čest pojam u ovoj zbirci, a s druge strane se čuje galop barbarizacije, prijete nasilje i kaos, što sve skupa rađa kolektivnu tjeskobu. Kolektivnu, jer često autorica koristi prvo lice množine.
Ovo, naše doba možemo doživjeti dominantno kao predapokaliptično, premda ima pjesama koje su izravno postapokaliptične, što sve skupa daje sliku svijeta kao teturanja iz katastrofe u katastrofu, s kratkim predasima. Premda ima i izravnog oslanjanja o Otkrivenje i biblijski ton (dok vani o beton udara noć, u meni rastu talenti zvijeri (…) vidio sam povijest i ime joj je vatra, spoznao sam život / i zvali su ga grijehom), ova zbirka većino donosi pjesme koje bismo mogli nazvati predratne, eto to kao da autorica sluti: Mišiće treba držati čvrstima / za sve buduće svjetske ratove, / ratove prevesti u digitalno doba…
Neobično mračna, tamna autorica kao da se ugođajem oslonila o Nostradamusove šifre i modernizirala ih, jer njezini su pejzaži modernistički urbani, elektrificirani i digitalizirani, ali i tu je prisutno nekakvo opadanje, ruiniranost, prije kao da se radi o periferiji nego o centru. Ili kao da u središte, do nas, dolaze sile koje želimo zadržati što dalje od sebe.
