Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja

Vodič kroz Krležu ili Priča o godinama opasnog življenja, koautorski je istraživački roman Ivana Glišića i Daniela Radočaja o životu, uglavnom mladog, Miroslava Krleže. Tekst je 2010. godine na anonimnom natječaju za prozni tekst Matice hrvatske – Osijek (uz Radočajevu samostalnu zbirku crtica Ponekad bih odlazio k njoj biciklom) proglašen jednim od pet najboljih pristiglih radova. Fragmenti rukopisa objavljeni su u Književnoj reviji i Zarezu.

Urednica knjige, pasionirana krležologinja Suzana Marjanić iz Zagreba u predgovoru ističe: 'Ivan Glišić i Daniel Radočaj, kako uvodno ističu u fragmentu Gudeći slatko niz dlakave uši, u određivanju vlastite metode pisanja ovoga romansiranoga Vodiča, uzimaju u pripomoć Lasićevu strategiju – metodu biografskog silogizma i hipotetičke faktografije. Odnosno, kako navode: 'Ako istraživač nema nikakva materijalnog dokaza za neku činjenicu, on ima pravo pretpostaviti tu činjenicu i njome operirati kao činjenicom, jer na njezino ga postojanje upućuje i čitav splet dodatnih podataka i analitičkog razmatranja (Stanko Lasić: Krleža: kronologija života i rada).' Uz to, kako nadalje bilježe – koriste i ono što Krleža – Subjekt – psihokontraindikacijski 'kazuje o sebi kroz razgovore, ali i kroz djela, a zatim mnogo toga porekne pravdajući se onime da se samo šalio i sprdao i sa sugovornicima, i sa čitaocima, i sa samim sobom. Mi mislimo da je zapravo sam sebi skakao u usta i da nije gudio slatko niz dlakave uši, svjesno ili nesvjesno.'

Ukratko, punk dvojac Ivan Glišić i Daniel Radočaj u ovoj psihobiografskoj rekonstrukciji demonstriraju kako je riječ o sasvim opravdanoj metodi. Tako i npr. nizozemska književna teoretičarka Mieke Bal opravdava psihoanalitički pristup tekstu, uspostavljajući poveznicu između psihoanalize i književnosti, između analitičara i čitatelja. Naime, i psihoanaliza i književnost sadrže dvije osnovne radnje – pripovijedanje i slušanje, gdje i analitičar i čitatelj uspostavljaju Subjekt defragmentiran u niz psiho-cjelina.'

Ivan Glišić, šabački profesionalni književnik i novinar, oglasio se poezijom 1968. Od tada do danas objavio je preko četrdeset knjiga poezije i proze. Glumio je jednog od glavnih likova u filmu Pojačalo i gitara režisera Siniše Dugonjića. Na muziku Raymonda Ruića, njegove  tekstove pjevali su i pjevaju mnogi hrvatski izvođači: Darko Domijan (Ulica jorgovana i svi tekstovi na LP-u Pastir kraj vatre), Josipa Lisac (Veče u lunaparku), Tomislav Ivčić (Ždrali), Duško Lokin (Jagode na dlanu), Dalibor Brun (Trenutak sreće), Džo Maračić Maki (Billy The Kid)… Objavio je i romansiranu biografiju vinkovačkog kontroverznog pankera Satana Panonskog Čizme slobode, po kojoj je snimljena i istoimena radio-drama (Drugi program Radio Beograda).

Daniel Radočaj, pulski književnik, svojim aforizmima, poezijom i kratkim pričama zastupljen je u četrdesetak književno-kulturoloških publikacija. Objavio je zbirku stihova Četrdeset i četiri plus šezdeset deveta (književni klub Branko Miljković, Knjaževac, 2006.), zbirku kratkih priča Velika smeđa fleka (naklada Zigo/Katapult, Rijeka, 2011.) i crtične zapise Ponekad bih odlazio k njoj biciklom (Naklada Đuretić, Zagreb, 2013.). Član je Hrvatskoga književnog društva i Društva mladih pjesnika DIM iz Pule. Jedan je od stalnih suradnika portala www.kvarnerski.com za koji, između ostalog, piše i kolumnu Priče uz crni čaj.