Viljevo

Jedan od najhvaljenijih domaćih proznih prvijenaca posljednjih godina, roman Drenje Luke Bekavca, dobio je svoj ništa manje intrigantan nastavak.

Viljevo je mnogo toga: ono je novo mjesto na Bekavčevu zemljovidu neke moguće Slavonije, još jedan čvor tajni i mogućih interpretacija, u odnosu na Drenje – energetska točka suprotnog predznaka, možda čak i njegov odraz u napuklom zrcalu. Pored ostalog Viljevo je i roman-triptih, tekst koji svoje prostore i svoja vremena osvaja u tri glasa.

Začet monologom prepisanim s loše snimke, usamljenim glasom koji otvara panoramu gotovo nenaseljene Slavonije, izgubljene u ljetu i prašini, završava opsesivnim komentarom požutjelih stranica nečijega memoara iz Drugog svjetskog rata, dok u tamnom prostoru između čeka sirov transkript dijaloga u kojemu se zbiva napeto odmjeravanje snaga, rizična potraga za mjestom gdje bi mogla početi zajednička priča.

Malokoji domaći pisac u stanju je tako vješto manipulirati žanro­vima, nuditi ključeve koji roman otvaraju ujedno kao triler, SF ili horor... ali Bekavac to radi samo da bi ih pred čitateljima pomiješao i ponudio tek jednu jedinu ključanicu: onu izvrsne proze koja može odvesti bilo kamo.