Pansion

U središtu naracije romana neobičan je pansion nedaleko Varšave u kojemu borave Židovi koji su preživjeli Holokaust. U njega u jednodnevni posjet dolazi mladić koji je kao dječak ondje s bakom često provodio praznike i susreće nekoliko ostarjelih gostiju koji ga se sjećaju iz tog vremena. Od tog trenutka glavni junak otpočinje potragu za izgubljenim vremenom, re-kreaciju vlastitog djetinjstva, koja je ujedno pokušajem rekonstrukcije pamćenja zajednice kojoj s punom sviješću pripada: zajednici poljskih Židova kojih više, praktički, nema. Zahvaljujući autorovoj magijskoj gesti oživljavanja interijera pansiona, čujemo 'glasove u tami' onih koji su 'urasli' u njegov prostor. U njima još uvijek razaznajemo krhotine jidiša, pa i hebrejskog jezika, svjedočeći beskrajnim sporovima čiji su akteri ostarjeli svjedoci povijesti i objekti prolaznosti. Jer spor je u tom svijetu način bivanja, osnovna figura društvenosti. Tu su gospođa Tecia i gospođa Mala, sitne, čangrizave starice, gospodin Leon i gospodin Abram koji – poput Nafte i Settembrinija u Čarobnoj gori Thomasa Manna – stalno obnavljaju prastari židovski spor o Bogu, doktor Kahn koji vedro i s blagom ironijom podučava dijete židovstvu, ali i ljubavi prema drugom, te pomalo groteskni, neurotični upravitelj, koji ih poput Mojsija vodi 'kroz teška vremena, hrani, daje piti'.

Uz pomoć pak starih pisama, požutjelih razglednica, izbljedjelih fotografija, davno pročitanih novina mladić pokušava ispuniti prazna mjesta povijesti, pronaći i protumačiti njezine reflekse u biografijama stanovnika pansiona, ispitati spor između cionista, koji su zagovarali odlazak u Izrael, i bundovaca, koji su zahtijevali opstanak u okvirima kulturne autonomije unutar poljske države. Iz tih predmeta s naporom iščitava i sudbine onih koji su nakon rata preživjeli, i koji su ili prihvatili komunizam i ostali, ili su se odlučili na izlazak – za emigraciju na Zapad odnosno migraciju u Izrael – u Obećanu zemlju, u Domovinu.

Pansion je, dakle, kronotop židovstva, vremeno-mjesto u kojemu se prelamaju život, povijest i mit. Ali u matici vremena, to je opustjeli dom, čija je obnova moguća samo posredstvom nepouzdana pamćenja.

Piotr Paziński (Varšava, 1973) poljski je književnik, novinar, književni kritičar i prevoditelj. Bivajući najprije novinarom u vanjskopolitičkoj rubrici dnevnika 'Gazeta Wyborcza' (1992-1997), diplomiravši zatim filozofiju na Varšavskom sveučilištu (1999), doktorirao je u Institutu za književna istraživanja Poljske akademije znanosti disertacijom Labirint i drvo. Studije o Uliksu Jamesa Joycea (Labirynt i drzewo. Studia nad Ulissesem Jamesa Joyce’a, objavljeno 2005). Interes za irskog pisca proširio je i 'vodičem kroz Joyceov Dublin' – Dublin s Uliksom. Zajedno s rječnikom junaka Uliksa (Dublin z Ulissesem. Wraz ze Słownikiem bohaterów Ulissesa, 2008). Od 2000. godine glavni je urednik časopisa 'Midrasz', koji se bavi aspektima židovske kulture u Poljskoj. Debitantski mini-roman Pansion, objavljen u Varšavi 2009. godine – a već iduće godine nagrađen uglednom književnom nagradom Pasoš Polityke (Paszport Polityki) te dvije godine kasnije i Europskom književnom nagradom – odmah je prepoznat kao 'prvi književni glas trećeg pokoljenja nakon Holokausta'. Godine 2013. objavio je svoj drugi roman, Ptičje ulice (Ptasie ulice), u kojem postaje arheologom istinskog židovskog groblja – varšavskog geta.

S poljskoga preveo Dalibor Blažina.