Obrnuto prepisivanje

Tu je taj isti pijesak s vapnom izbijan špliterima nasilnika koji su htjeli tijek vremena mijenjati kao kad bi mijenjali i sam tok rijeke. Ali tko još diže glavu i gleda u šplitere na tamnom nebu kojeg su zvijezde izbušile svojom vatrom. Čovjek bulji u zemlju, i kao da nešto traži, filozofi kažu da traži sebe, a ne nalazi se od kad je na nju stao. Najviše ga muči što mu za jedan korak treba nekoliko tisuća godina, iza tog koraka magla, ispred njega rudokop gdje ga veseli tek svako zrnce rasvjetljenja, pa mu se čini da je on sam proizvod nečijeg laboratorija. Onda opet osjeća se zarobljen u vlastitom rječniku kojem nedostaje prva i zadnja misao. To se sve vrti i ponavlja i tko god se s tim zanese biva proklet i dosadan, zato pobjeđuju bježanja od sebe, zabava s drugima, zapravo zaborav od svega. Tko se još sjeća mrtvih iz brze prošlosti, ipak njihove molekule spiralno buše pamćenje kao u starom rudniku, kako bi potvrdilo nekadašnje postojanje.