Ne plači, dušo

Nakon nagrađenog romana Hoćemo li sutra u kino, Borivoj Radaković vratio se pričama. Knjiga Ne plači, dušo sadrži deset priča i jedan poetsko-prozni fragment. Funkcionira kao svojevrsni epilog – o našem svakidašnjem, običnom ludilu, što ponekad doseže strašne proporcije i posljedice. To su priče o nerazumijevanju i komunikacijskim šumovima koji premrežuju naše živote, o žudnjama, strahovima i strastima. Priče koje iskrivljuju naše karaktere, o pokušajima da se pronađe smisao i neka vrsta užitka u svakidašnjem tavorenju. Konkretnije, to su priče o nasilnicima u tramvajima, na ulicama i u domovima, o jednom piscu posmrtnih govora. O ljubavi starije žene i mlađeg muškarca, o usamljenicima, muškim i ženskim, o starosti, demenciji i smrti, o jednom voajeru i jednom promatraču svijeta…

U priči Pogled s druge strane prozora slijedimo voajera koji skrivenim stazama obilazi Dubravu i viri u sobe njenih stanovnika. Opsesivno ih vreba i uhodi. U drugoj, nazvanoj Promatrač svijeta, ponovo je u središtu svojevrsni voajerizam, ali druge vrste. Pratimo sredovječnog muškarca koji kroz staklenu stijenku kafića promatra svijet i ljude, život koji prolazi kraj njega. Zapravo nam se čini da su sve priče u ovoj knjizi djelo jednog takvog promatrača svijeta. On je opor i pronicljiv, pomalo i opsesivan, kao onaj voajer iz Dubrave, ali i mekši nego i u jednoj dosadašnjoj knjizi ovog autora, umorni mudrac koji na ljude i svijet gleda s blagošću premda je svjestan svih njegovih zamki i okrutnosti.

Ne plači, dušo je neobična knjiga, prepuna humora i groteske, bolesti i vitalizma, ali i kritike naše suvremenosti. Radnja se zbiva u Zagrebu, pomalo sivom i umornom, a Boro Radaković se i u ovom tekstu potvrđuje kao jedan od njegovih najboljih poznavatelja – kako grada tako i jezika kojim se služe njegovi stanovnici.