Mitohondrijska Eva

Glavni lik romana Julijana je majka, supruga, kćerka, snaha, zaposlenica Hrvatskih željeznica, šalterska radnica, u konačnici i ljubavnica, ali svakako žena koja ima svoju funkciju, koja svoju funkciju ne smije zaboraviti. Julijana mora kuhati, prati rublje, glačati ga, sparivati čarape, ustajati u zoru, prodavati putničke karte, prešućivati vlastite potrebe, šutjeti u za to predviđenim trenucima koji traju unedogled, čupati špranje iz radne odjeće svojega supruga zaposlenog u ljevaonici, podrazumijevati da je taj suprug voli (društvo muškarcima nameće da nije poželjno pokazivati osjećaje), poslije podrazumijevati i da je ljubavnik voli, depresiju skrivati kao zmija noge, kao da nije mlinski kamen koji je vuče sve dublje u nešto što bismo mogli nazvati očajem puno dubljim od trajnog nezadovoljstva. Jednostavno mora. Što se mora, nije teško, ponavljaju ljudi papagajski. Ponovno zato što moraju. I sve je bezizlazno. Osobito kad se Julijana zaljubi u čovjeka koji nije njezin suprug...

Mihaela Gašpar vrstan je psiholog, oštro, pametno pero koje je britko, bez trunke pogrešne, jeftine patetike na papir izlilo utrobu ženine biti, sve kontradikcije, tabue, naslijeđena prokletstva i prešućene bitke ženskoga bića koje mitohondrijski stalno, nepromjenjivo, genetski materijal davno pokojnih žena prenose budućima. I ništa to ne može promijeniti. Čak i ako djeca tradicijski nose prezimena očeva koji ih možda uopće nisu začeli u vrućici žudnje, žena je ta koja pradavni mitohondrijski genom prenosi na one koji će graditi budućnost. Tu nekako počiva ironija poput trihinele. Ironija koju Mihaela poput tananih kora mađarice kroz čisto literarni narativ provlači u vidu znanstvenih pasusa o genetici i nasljeđivanju. Dobivamo tako paklenu ritmičnost u smjenjivanju činjenica o tome što smo i od čega smo sazdani te stvarnosti na koju smo pristali, koju su nam poput kaveza ostavili u nasljeđe, koju živimo kao laboratorijske zvjerčice pod paskom dok sami sebe zavaravamo da smo slobodni, da možemo što nas je volja.

Mitohondrijska Eva sjajan je roman, rijedak literarni biser koji je s pravom 2013. osvojio prvu nagradu na anonimnom proznom natječaju osječkog ogranka Matice hrvatske. Preostaje nam nadati ste kako je ovo samo sjajna, besprijekorno skladana uvertira u stvaralačku simfoniju Mihaele Gašpar s kojom ćemo još dugo i ugodno putovati kroz šume literarnih likova i stanja kojima će napučiti još nenastanjene i gole predjele hrvatske književne zbilje. Jer Mihaela je doista jedinstven književni glas, jasno prepoznatljiv u onome što ponekad, nažalost, nalikuje na kakofoniju. Ona je vrstan, minuciozan psiholog, darovita književnica koja ono što je vidjela, čula i dokučila s lakoćom pretače u tekst, a rečenicama se pritom vješto, virtuozno služi kao etalonima za mjeru širine zamaha kroz kaos, tišinu, tjeskobu ili ushit. I teško ju je strpati u žanrovsku ladicu, katalogizirati. Ona je samo svoja. Premda govori o svima, o vremenu u kojem jesmo, ali i onom iz kojeg smo izašli, čija smo ostavština.

Iz pogovora Ivane Šojat