Sve što sam o enciklopedijskim jedinicama rekao ili napisao dalo bi se skupiti u pet ili šest knjiga. Ako se taj materijal jednoga dana objavi, onda će se vidjeti kako sam reagirao na tekstove koji čine enciklopedijsku masu. Marginalije su, dakle, moje primjedbe ili zanovijetanja koje su već stručnjaci pripremili, a one su takve naravi da se o njima argumentirano može i diskutirati – kaže Krleža.
Krležu prema enciklopedičkome iskustvu nisu vodili tek pragmatični razlozi – kulturna legitimacija i razina opće pismenosti, koliko oskudica uređenoga javnog ambijenta u kojem je djelovao, sve do manifestacije kulture laži i namjernog, bezočnog izvrtanja činjenica.
Nakon što je građa Krležinih marginalija dokumentacijski predočena javnosti, ovo se izdanje pokušava vratiti autorovu pristupu varijacijskoga izbora naglasaka iz cjeline, koji pored njezina reflektiranja zadržava retoričnost i dikciju integralnog predloška.
Enciklopedija u Krleže dolazi iz književnosti. Proturječja u koja bi zapadao kada je sa suradnicima stao razrađivati alfabetare daju tekstu koji je pred nama, uz fascinantnu upućenost u mnoga područja, matematičku memoriju, izniman redaktorski talent i nedvosmislena kritička uporišta, protočnost i ljepotu brevijara, paraf erudita, prije nego potpis enciklopedista.
„Krleža rastvara pragmatičnu situaciju ideološke pat-pozicije nastale iz liberalno-feudalne stare Europe (1914.) nakon krvavih „orgija Terora". Promatrajući svoju slavensku domovinu, Krleža uviđa da su se sve katastrofe i sveukupni zamah Zapadne i Središnje Europe unaprijed zaoštrili i kao u gorućem ogledalu ostvarili. Krležino razmišljanje o tim događajima povezano je, a često je i sam bio upleten u njih. On vidi i doživljava Europu počevši od južnoslavenske situacije, koja je, povijesno gledano, kroz stogodišnju borbu za samoodržanje doslovce u biološkom smislu određena na bojnim poljima osmansko-srednjoeuropskog sukoba i kasnije protiv nacionalne nadmoći i arhaične zaostalosti. U dijalektičnim raspravama iznova provjerava svoj progresivni individualizam, koji se zahvaljujući oštrini razmišljanja i bogatom iskustvu osobito uzdiže iznad ideologije konformističnih lijevih autora s Istoka i Zapada. Pjesnik nalazi tematsku parabolu za sebe, za svoja djela i za svoju zemlju, u stavu bogumila, čije su tajanstvene grobnice na pustim visoravnima nadživjele burnu bosansku povijest. Pobunjenici protiv Istočne i Zapadne crkve, koje su inkvizitori i veleposjednici podjednako ugnjetavali, ujedno i usamljeni preteče europske reformacije, postavili su u čast svojim mrtvima spomenike svojih uvjerenja." Gerhard Fritsch (1964.)
