Ispovijesti o ratu u Hrvatskoj

...ali uvijek jezivu besanicu prinude.
Bio je to strah, onaj krajnji strah od smrti što izluđuje ljude. I zato on stalno mora ići dalje, jer ako bi zastao, njegovi bližnji omotali bi ga onim što njih plaši i muči. Nije bilo ničeg što je mogao dotaknuti, jer su svi u ludom potvrđivanju ega željeli da ga na nešto prisile i naruše njegovu unutarnju samoću.
Mučnina stare rane još jednom provali i on ponovno pogleda na svijet s gađenjem, plašeći se njegovih podlih dodira.