Fragmenti o bacanju kamena

Uvlačeći u raznoliki, imaginarni i egzotični prostor, prostor koji je nerijetko, gotovo nužno i sudbinski određen vremenom (vremenom čekanja, promatranja i sagledavanja), knjiga (...) svoga sadašnjeg i budućeg čitatelja višestruko zavodi. – Što se događa na putu od stvarnosti do događaja? –  jedno je od stalnih pitanja njezina pisma, ono što nas uvlači u pažljivo i lijepo ispisanu 'gramatiku sna', vodi kroz tekst o fragmentu i kamenu, o vjetru i žamoru, o izgubljenoj cjelini i traženom smislu, o naletu prizora, oblika, koji su mogli biti i nešto sasvim drugo. Pjesma, pokret tijela, vježba. Mogli su biti šutnja. Bjelina. Hibridnost knjige i neuhvatljivost njezina konačnog imena, na putu od vrtoglavih zapisa, silovitih mikroeseja, oštrih vježbi rituala svakodnevice do izgradnje lika i priče, traži onoga i onu koji se, istodobno, podvrgava i upliće u tekst, onoga i onu koja je na rubu, na periferiji vlastitog oka i tijela.

Fragmenti o bacanju kamena upućeni su i pisani za one koji se osjećaju i kreatorima i sudionicima onoga što se događa na početku i na kraju, na putu između gravitacije i pakla. Zaumnost svijeta i njegova neizrecivost, vjera u neočekivanost jednostavnog, otkrivanje nepredvidivih i neraskidivih veza – opsesivne su teme knjige koja govori i o vlastitoj nepotpunosti, izgubljenoj cjelini… Ali i o nađenom jeziku, o mučnini i rani, o živom i vodi – upravo o svemu onomu što se događa u rubnoj (nestaloj) stvarnosti. Knjiga (...) izazov je čitatelju koji želi otkriti njezinu začudnost i jednostavnost, ezoteričnost i uzbudljivost, sličan onima koji su krenuli svaki u svom smjeru 'kao jastuci koji kreću na dugo putovanje u noć'.

Miroslav Mićanović