Filmski versi

Ako je zbilja tako, onda od onih ostalih, navodno dosadnih pa zato izrezanih dijelova života, e od njih nastaje – poezija. (...) Orlić je spjevao zbirku sličnu završnoj sceni iz filma "Nuovo Cinema Paradiso", onoj u kojoj glavni junak gleda film slijepljen od cenzuriranih kadrova filmskih poljubaca. Baš kao što u toj sceni Tornatoreov lik može u svakom od tih poljubaca prepoznati neku svoju uspomenu, tako i Drago, zaklanjajući se iza filmskih naslova i pojmova, u mraku svog montažerskog laboratorija sklapa mozaik vlastitih iskustava, sjetan i poticajan u isto vrijeme. (...)(Renato Baretić) Orlić nas je izborom naslova pjesama po filmskim klasicima uveo u svijet kolektivne memorije. Ne, ne razumijemo svaku riječ. Ali potrebu da čitajući pjesme virimo u rječnik – nemamo. I čitavo vrijeme znamo da se gipko mišićje Orlićeve poezije oslanja na moćno koštano tkivo čakavštine. I odjednom se ukazuje poezija u poeziji, pjesme između pjesama, osamostaljena istarska čakavština kao zasebna pjesma. (...)(Nada Gašić)