Dnevnici

...koji se doslovce obrušava svojom crossover težinom, Nirvana djeluje na jednoj manje uočljivoj, ali ništa manje uzbudljivoj ravni - psihološkoj, koja se kod Nirvane očituje zatomljivanjem unutarnjih poriva skoro do frustracije. Iako Nirvana, kako to netko reče, "ponekad zvuči kao pop bend", poslije slušanja albuma Bieach ostaje čisto subjektivan dojam daje Nirvana najtjeskobniji, izrazito morbidan bend sa Sub Popa i shodno tome, teško prijemčiv bend. Naime, za razliku od Mudhonev koji crescendo ili ritbvsku katarzu ostvaruju s nevjerojatnom lakoćom, Nirvana dolazi do tog orgazmičkog vrhunca, ali gotovo nikada ne prelazi preko njega, a ponekad ga niti ne doseže, namjerno se i gotovo mazohistički sputavajući. Stoga, nakon preslušavanja albuma Bieach, ostaje težina akumulirane, a ne lakoća oslobođene energije, mučan sukus bijesa i nervoze, potisnut i zbijen u želucu. Ta sabijenost i sputanost zvučno je iskazana u relativno tvrdom i čvrstom, ali i nešto sporijem hodu ritam sekcije i gitara čiji vlasnici oslobađaju feedback i distorziju tek koliko je potrebno da nagovijeste o čemu se ovdje radi, što pojačava dojam narastanja zvuka i njegovog namjernog ograničavanja. Tom poprilično asketskom tretiranju instrumenata (barem u Sub Pop relacijama) maestralno je suprotstavljen prodoran i snažan, ali ipak drhtavo falsetiziran vokal s jecavim završetkom.