Bolest svijeta

U svom depresivno optimističkom terapeutskom solilokviju, okrutno sentimentalnim zabilješkama jedne mlade starice koja ispisuje svoj introspektivni, nonkonformistički blues, Tatjana Gromača beskompromisno i nedvosmisleno progovara o svemu onome što joj – tankoćutnoj, krhkoj i ranjivoj – zadaje bol, ne libeći se pritom ogoliti se pred čitateljem, ne bi li ga navela da se i sam zagleda u vlastitu dušu i da ne žmiri pred patologijom, kako osobnom tako i onom društva i vremena u kojem živi. Pitanja koja postavlja – koliko intimna i vezana uz ove prostore, toliko vječna i univerzalna – precizna su i ne dopuštaju jeftine odgovore, ne dopuštaju laž. Stoga ova proza zahtijeva hrabrog čitatelja jer u njoj bolest svijeta autorica precizno dijagnosticira. Ime joj je – čovjek.